Darvinizam, Psihoanaliza, Egzistencijalizam

Koreni i uticaji

Otvorena škola Geštalt Psihoterapije

Darvinizam – čovek je dete prirode

Kod uticaja darvinizma na filozofsku misao govorimo o povratku čoveka svojim biološkim korenima. Ovo učenje nas podseća da su naši koreni duboko u carstvu prirode, na zemlji a ne na nebu. Majmunu slično biće je, izgleda, otac čovekov, a ne bog, kako se to kroz dugi period uticaja hrišćanstva verovalo[1]. Čovek je biološki savim sličan, ostalim životinjama, nastao je i razvio se, izgleda, kroz dug period evolucije.

Tako, na primer, najveći deo našeg DNK identičan je sa DNK šimpanze. A istu konstituciju i unutrašnje organe delimo, ne samo sa ostalim sisarima i pticama, već i sa mnogo manje složenim bićima kao što su gušteri ili žabe (skelet i mišići, pluća, srce, krvotok, centralni i periferni nervni sitem, u osnovi isti su kod ljudi i kod životinja).

Čovek je telesno biće, a duh nije odvojen i nezavisan od tela, već je na našoj telesnosti osnovan (u tom sislu i životinje svakako imaju dušu). Duh i telo su jedno, a čovek je organizam koji nastaje i opstaje samo i jedino zahvaljujući sredini, od koje je zavisan i u kojoj zadovoljava svoje potrebe.

Dakle, čovek je biće potreba koje se ogledaju u našoj telesnosti. Čovek je organizam koji je neodvojivi deo sredine u kojoj je nastao, i ta sredina mu je neophodna za opstanak, kao što u knjizi Geštalt psihoterapija insistiraju Perls, Gudman i Heferlajn.

Naše znanje da smo bića potreba, usmerena na sredinu, nije međutim samo stvar naših naučnih uverenja, već i stvar našeg neposrednog iskustva. Glad i potreba za hranom, žeđ i potreba za vodom, hladnoća i potreba za toplinom itd. nisu apstraktni naučni koncepti, već naši doživljaji, način na koji se stvarnost nama pojavljuje, i pojavljivao se i pre nego što smo stvorili nauku. Nije mi potrebna nauka da bih osećao glad i da bih znao da mi je za život potrebna hrana. To znanje nije ni naučno ni filozofsko već biološko, telesno.

[1] Mada po mom uverenju, u suštini to ne isključuje jedno drugo, jer se radi o dve različite ravni mišljenja.

Borba za opstanak i čovekova razlika od ostatka živog sveta

Prirodom vlada borba za opstanak koja nagoni živi svet da se takmiči, razvija i usavršava, prilagođava i menja. Kao biće koje nema naročitu fizičku snagu, spretnost i brzinu, čovekov recept za opstanak je udruživanje u zajednicu, zajednički rad i sklonost da menja sredinu prema svojim potrebama i da u tom procesu koristi oruđe.

Sklonost udruživanju je recept za opstanak koji koriste mnogi sisari. Jeleni se udružuju u krdo da bi lakše opazili predatora i da bi se međusobno branili, a vukovi u čopor da bi lakše savladali jelena.

Mnoge životinje takođe koriste i drugu pomenutu strategiju, menjaju sredinu i prilagođavaju je svojim potrebama. Ptice grade gnezda na visokom drveću da bi se zaštitile od grabljivaca, hladnoće i drugih nepogoda. Dabrovi grade brane da bi usporili tok vode.

Neke životinje koriste oruđa. Vidre kamenom udaraju po školjkama da bi ih razbile i tako došle do sočne, hranljive unutrašnjosti.

Ipak, čovek je u udruživanju, menjanju sredine i korišćenju oruđa otišao neuporedivo dalje. On je u svetu prirode počeo graditi svoj svet koji nazivamo civilizacijom, a u tom procesu razvio je simbolički način mišljenja i komunikacije, te sposobnost kreiranja apstraktnih simboličkih predstava.

Vremenom, civilizacija je postajala sve složenija, a čovek sve zavisniji do nje. Posledica toga je da je čovek izgubio moć opstanka u prirodi, a prirodu počeo ozbiljno ugrožavati svojom delatnošću.

Kraj metafizike i smena paradigmi u fizici

Hjum i Kant nedvosmisleno su pokazali da su metafizička znanja nedostižna čovekovoj misli, a Ajnštajnov relativizam učvrstio je uverenje da je naše znanje, kao i kretanje, samo relativno, uslovljeno okvirom, referentnim sistemom, te da su vreme i prostor mnogo drugačiji od toga kako ih mi intuitivno (njutnovski, linearno) zamišljamo.

Smena paradigme u fizici (njutnovsku paradigmu zamenila je relativistička) poklopila se sa smenom paradigme u filozofiji nauke. Poražena su sva ona učenja koja su verovala da je nauka u prilici da dođe do istine, odnosno do znanja koje bi imalo karakter izvesnosti (kumulativizam, logički pozitivizam i logički empirizam). Institucija naučne istine pokazala se kao mit (Pol Faerabend). Nauka se razvija kroz revolucije, kao što je tvrdio Kun u knjizi Struktura naučnih revolucija.

Naša uverenja nemaju epistemiološku (saznajnu) već isključivo praktičnu vrednost, kao što su objašnjavali američki filozofi pragmatizma. Ne možemo doći do istine, ali možemo uticati na stvari. Naše znanje je znaje veština.

Psihoanaliza – čovek nije racionalno biće

Najzad, psihoanaliza nas je uverila da čovekom vlada dete, odnosno da iracionalne sile nesvesnog umnogome upravljaju našim životima i našim ponašanjem, da traume iz najranijeg detinjstva iz senke oblikuju čitav naš život, odnosno da nama i našim ponašanjem u mnogo većoj meri vladaju nagoni za opstanak i preživljavanje, infantilni strahovi, projekcije, utvare i senke nego racionalni deo naše prirode. Mi naprosto nismo svesni većeg dela sebe.

Egzistencijalizam

Nazjad, već sa Ničeom i Šopenhauerom, a kasnije kroz filozofiju fenomenologije i egzistencijalizma, filozofija napušta nastojanja da spozna metafizičku istinu (kao odvojenu od našeg postojanja) i okreće se ispitivanju našeg doživljaja nas samih, života i stvarnosti.

Čovek sebe po prvi put priznaje i prepoznaje kao ograničeno biće koje ne zna odakle dolazi, ne zna koji je smisao njegovog postojanja, ne zna kuda ide, niti šta ga čeka posle života, koje je ophrvano svešću o ograničenjima i koje se plaši smrti, koje je ispunjeno brigom i strepnjom u svesti o vlastitoj nemoći, koje je slabašno, a pravi se jakim, prolazno i neizlečivo uplašeno za sopstvni opstanak, koje je spremno da radi opstanka i produženja vrste učini bilo šta.

Piše Nikola Krstić

Akademija geštalt psihoterapije

Geštalt psihoteraija: revolucija u revoluciji

Prošli vek obeležile su velike revolucije u nauci i filozofiji i dva (svetska) rata koja su sa sobom donela zločine i razaranja do tada neslućenih razmera. Kreirali smo burne i brze promene u načinu života, poznate kao industrijsko-tehnološki bum, a za njim ekološku katastrofu, veliki zločin prema prirodi kao rezultat čovekovog „trijumfa“ nad prirodom. (…)

.

Geštalt psihoteraija: uticaj psihologije, psihoterapije

Sve uticaje na GT možemo grubo podeliti na uticaje koji dolaze iz prirodnih nauka, filozofije Istoka i Zapada, psihologije, društvenih nauka. Takođe možemo govoriti, ako ne o uticajima, a onda o mnogim filozofskim i drugim učenjima sa kojima možemo povući paralelu. (…)

 

Geštalt psihoteraija: uticaj prirodnih nauka

Kada govorimo o uticajima nauke, snažan uticaj na geštalt je izvršila organizmičko-biološko-evoluciona paradigma. Zatim, relativistička revolucija u fizici, koja je i inače izvršila veliki uticaj na celokupnu filozofiju i nauku.

Zatim, terapija polja u fizici, koju je Kurt Levin preneo na polje sociologije i drugih društvenih nauka. Najzad, otkriće talasno čestičnog dualizma oživelo je za geštalt psihoterapiju veoma interesantnu hipotezu da posmatrač utiče na posmatrano.

Takođe možemo govoriti o izvesnom uticaju, ili bar svakako paraleli, sa teorijom biomorfoloških polja Ruperta Sheldrakea (Šeldrejka).

Najzad, danas se dosta paralela pravi između relacionog geštalta, tj. estetske dijagnostike i koncepta atmosfere, s jedne strane, i neuronaučnih istraživanja i otkrića, odnosno bihejvioralne neuronauke Antonija Damasija i slično. (…)

2021-10-01T10:03:59+00:00

About the Author: