Gubitak oca 2014-02-21T19:11:31+00:00
asked 10 years ago

Poštovani, prošle godine izgubila sam oca, osobu koju sam neizmjerno voljela. Tek nedavno sam shvatila koliko mi fali i koliko mi je žao što mu nikada više neću imati priliku reći neke stvari. Zadnjih nekoliko godina smo bili u odličnim odnosima, znali smo i živcirati jedno drugo, ali kažu kako je to sve normalno, a dijelio nas je i veliki generacijski jaz. Nekoliko dana prije njegove smrti bila sam jako nervozna i ljuta, opterećivala se s glupostima i kada bi me nešto pitao, nervozno bi mu odgovorila i sada se toliko grizem zbog toga da ne mogu normalno funkcionirati. Znam, vjerojatno svi razmišljamo jednako kada se dogode takve stvari, da sam barem rekao ili napravio nešto drugačije, a opet, ništa se ne bi promijenilo. Obožavali smo jedno drugo iako smo nekada bili preponosni da si to pokažemo, ali opet, imali smo krasan odnos, pomalo zezanstki. Želim da mi napišete kako da se prestanem opterećivati s tim, kako da se prestanem predbacivati neke stvari, iako smo se lijepo slagali, no eto, predbacujem si tu nervozu i netrpeljivost koju sam prebacila na njega. Nije to bilo ništa toliko strašno, nisam vikala na njega ili bila odvratna, jednostavno mi se dosta ružnih stvari dogodilo pa sam mu znala nervozno odgovoriti kada bi me nešta pitao. Ne želim se više opterećivati s tim jer nisam zaslužila ovoliku patnju. 3 tjedna prije nego što je umro, dobila sam otkaz na poslu, zbog čega je on bio jako tužan, a ja sam bila tužna više zbog njega nego zbog posla jer se on tom poslu jako radovao. Ne želim živjeti s tom krivnjom, iako, kažem, nije to ništa strašno ni dramatično, samo sitnice koje si predbacujem. Kažu, tko će kome, nego svoj svome. Hvala Vam.

)

8 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Kod mene je stanje potpuno drugačije.Moj otac je kratko bolovao od kancera.Sve vreme sam bila uz njega. Bukvalno mi je preminuo na rukama. Savršeno sam bila smirena i ohrabrivala sam ga pri kraju, držala u naručju.Njegov poslednji pogled bio je upućen meni. Videla sam smrt u njegovim očima. Savršeno sam vladala svom situacijom i nakon toga. Organizacija svega ostalog.
Imali smo jako dobar odnos. Od malena sam bila njegov privezak:), razgovarali smo o svemu…
Zanima me, koliko je moguće biti jak? Da li je dobro što ja ne osećam da se nešto strašno dogodilo? Da li mogu očekivati bumerang? Da li je moguće da je deo mene ljut i da je posledica nastavka normalnog funkcionisanja, moja ljutnja ili kazna?
Dodatak: u zrelijim sam godinama,
mirna sam,ali ne i “tiha”,
i osećam jedno maleno ništa…

)

Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Moja sućut i jako mi je žao što vam se to dogodilo. Moj otac nije bolovao, sve se odigralo u 10-ak minuta. Ja sam isto bila jako vezana uz oca, to što se nismo slagali oko nekih stvari i imali drugačiji pogled nema veze s tim šta sam ja osjećala za njega. Ali, baš kao što ste vi napisali, sada mi se neke stvari vraćaju kao bumerang, zašto nisam rekla/napravila ovo, zašto nisam rekla/napravila ono? Ali opet, svi griješimo, svi kažemo nešto zbog čega nam kasnije bude žao. Kao što sam napisala, nije to ništa tako grozno, ali opet me progoni. Vjerojatno ne bi tražila pomoć da je još uvijek tu, samnom, jer znam da bi mu se ispričala. Kao i on meni kada bi pretjerano reagirao. Tješi me što znam da me obožavao, kao i ja njega i da smo imali, takoreći, cool odnos. Lijepi pozdrav.

)

Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Hvala.Takođe mi je žao zbog vašeg gubitka.Kad izgubimo nekog tako bliskog, logično je da se dešavaju neke reakcije. To je neminovnost i niko nas na to ne pripremi.
Što se mene tiče, nisam sklona kajanju, zašto sam rekla ovo ili nisam rekla ono…Razgovaram smireno i kad je to potrebno. Ne kajem se ni zbog jedne jedine rečenice upućene mom ocu. Bilo je i ovakvih i onakvih.Što je sasvim normalno.
Pitam se danima, jesam li ljuta na njega? Svi oko mene imaju reakcije (tuguju i sl.), ja ne. Neko sam ko radi na sebi,takođe radim specifičan posao za ženu gde je hrabrost neophodna i možda je delić skriven u tome.Ne mogu znati :).
Zaista ne osećam ni tugu, ne osećam taj gubitak. Kao da sam ga pustila od sebe dok je bolovao.
Ne želim bumerang. Želim da naučim, ako je to potrebno u ovoj lekciji. Nadam se odgovorima.

)

Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Hvala vam 🙂 Činjenica je da se svatko nosi sa tugom na svoj način. Sami ste napisali da ste se lijepo slagali sa ocem i da ste cijelo vrijeme bili uz njega. Automatski vam je zbog toga lakše, znate na šta mislim, pomogli ste mu, vidio je to, bili ste uz njega i više od toga niste mogli napraviti. I meni se desete stvari vrte po glavi, možda tako podsvjesno izbjegavam razmišljanje o tati, jer, naravno da je teško kada uzgubimo tako blisku i dragu osobu, možda se podsvjesno koncentriramo na druge stvari misleći da će nam tako biti lakše. Moguće je, ne znam. Vjerojatno ste se već tada, dok je otac bolovao, pripremili na sve, pomirili se s nekim stvarima i tako se oprostili od njega. Napravili ste sve što se napraviti moglo i zaista nema potrebe da si predbacujete neke stvari. Vjerojatno jeste tužni, otac vam fali i uvijek će vam faliti, a to što ne osjećate tugu ne znači da ste ga izbacili iz svog života. Jednostavno ste se već prije pozdravili s njim, za vrijeme koje ste proveli s njim dok je bolovao. Svi reagiramo drugačije, no to nipošto ne znači daje nekome više ili manje stalo. Lijepi pozdrav 🙂

)

Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Da. Vrlo je moguće da podsvesno radimo takve stvari. Nagon za samooizlečenjem. Nauči se to, takođe je vreme potrebno.
Moj tata je pre svega bio jedan naočit i vrlo zabavan čovek. I sama sam na njega. Sa njim je sve bila avantura :). Tako je olako uzimao probleme i za sve je postjalo neko rešenje.
Moram priznati da je vest o bolesti (kad su mu stigli rezultati) primio tako mirno, kao da se izdigao iznad svega. I namučio se, dosta se namučio. Znam da sam danima želela da se taj horor, koji je on prolazio,okonča već jednom.
Njegovu smrt sam doživela kao spas od bolova i pakla u kojem je živeo.
I poslednje što sam videla u njegovim očima je strah. Trzaj i strah. Taj pogled upućen meni vapio je za pomoć.Ma koliko se držao hrabro dok je bolovao, u sekundi, pred odlazak bio je iznenađen. Moram priznati da sam i sama bila iznenađena.
Pozdrav i vama :).

)