usamljenost 2016-11-24T13:34:24+00:00
asked 7 years ago

Poštovani, osećam se usamljeno i nedovoljno socijalno uklopljeno. Premda imam par prijatelja, najveći deo vremena provodim sama i to me jako frustrira. Najgore mi je kada dodje vikend i kada nemam s kim da se vidim, tada me hvata panika i osećam se košmarno, imam osećaj da bih izašla iz sebe, povremeno mi se javljaju čak i suicidalne misli. Imam osećaj da pravi život protiče pored mene, a da ja ne učestvujem u njemu, kao da živim u nekoj paralelnoj dimenziji.
Emotivno sam nesipunjena. Imam 24 godine i moja dosadašnja iskustva s muškarcima svodila su se isključivo na jednokratna sexualna iskustva, prosto retko koji muškarac želi da sa mnom ima nešto više od sexa, pa čak ni to ne potraje.
Ne znam u čemu je problem. Nemam nikakav hendikep koji bi me a priori diskvalifikovao za potencijalno nalaženje partnera i dinamičniji socijalni život. Izgledam pristojno, slatka sam, vitka, kulturna, šarmantna, duhovita, elokventna. Kao posedica takvih stanja opsesivno analiziram sebe, svoje postupke, osobine, izgled i pokušavam da pronadjem neki krupan razlog zbog čega su moji socijalni/sexualni kontakti tako površni, ali ne uspevam i to autoanalize mi samo odmažu, čine da se osećam još lošije.

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 7 years ago

Poštovana,

Analiziranje sebe često se odvija u ključu nezadovoljstva sobom pa obično liči na traženje greške u sebi, na negativno samopreispitivanje s ciljem promene. Razumljivo je da ovakva usmerenost na sebe nije prijatna.

Nasuprot tome naše teškoće da se na nekom planu realizujemo zapravo predstvlju način da se zaštitimo. Važno je da razumemo sebe a razumevanje se odvija u ključu ljubavi. Na primer, teškoće u emotivnoj samorealizcaiji običo su tu da nas zaštite od svega onoga što nam se u jednom emotivnom odnosu može dogoditi. A šta je opsanije za nas nego predati svoje srce drugom ljudskom biću? To je skoro siguran put da se ponovo suočimo s razočarenjima i osećanjima odbačenosti i neadekvatnosti. Kako? Pa tako što nam druga ljudska bića zapravo vrlo malo, da kažem nedovoljno mogu lečiti osećaj usamljenosti.

Naše uverenje da je naš problem u tome što nas drugi neće pa se osećamo usamljni obično prekirva našu vlasitu teškoću da privatimo i volimo sebe, tj. budemo prihvaćeni i voljeni, tj. učinimo svoj život relativno ispunjenim. Ovo duboko nepovrenje u život obično je u vezi sa davnim (dečijim) razočarenjima i bolim koji je duboko potisnut i koji obično ni kao dete nismo imali pravo da osećamo. Sada nam je potrebno da pribavimo sebi jedan siguran odnos u kome ćemo ostai dovoljno dugo dok ne osetimo dovoljno poverenje da naša duša počne otključvati svoje tajne. Ideja psihoterapije je da ponudi jednu takvu mogućnost. Ako uspemo da nađemo psihoterapeuta s kojim možemo postajati sve bliži, nekon dugog vremena duša će steći poverenje i zarobljni bol će se osloboditi. Tada možda ponovo možemo dati šansu sebi i tada se ljubav prema sebi obnavlja pa osećaj usamljenosti postaje podnošljiv. Tak tada, kada sami možemo držati svoju usamljenost, možemo se povezati i sa patnerom ili prijateljima i izdržati razočarenja koje ti odnosi nose.

Prepručujem vam moje tekstove o [url=http://www.psiho.slavisa.us/ljubav-i-zaljubljenost/296-prava-srea-i-ljubav-ljubav-ili-zavisnost.html]ljuvai i zavsinsoti[/url] i o [url=http://www.psiho.slavisa.us/ljubav-i-zaljubljenost/297-strah-od-zavisnosti-i-vezivanja.html]strahu od vezivanja[/url].

S poštovanjem,
Nikola

)