Uglavnom, neki strah… 2014-06-20T08:18:19+00:00
Forum Život PitaCategory: Smrt i Žalovanje...Uglavnom, neki strah…
asked 10 years ago

Poštovani,
pre dve godine moj otac je izvršio samoubistvo. Pre toga je 10 godina bio bolestan od srca i imao problem sa pićem. Imao je tri srčana udara, dve operacije, ali to mu nije bio dovoljan razlog da prestane da pije. Možete da zamislite šta se dešavalo kada se lekovi za smirenje i alkohol pomešaju. Bežao je od kuće, nalazila sam ga svuda i u svakakvim stanjima, imao je momente kad je hteo da se ubije,pa sam ga ja dovlačila kući. Mama ima običaj da kaže da sma ja njemu bila roditelj, a ne on meni. Pričale smo s njim do besvesti, jer on nije bio loš čovek, osim kada se napije, ali on jednostavno nikada nije bio tu za mene, nikada mi nije bio oslonac, bio mi je nestvarna briga, zbog koje sam zapostavila svoj život u potpunosti. Dolazila sam kući da rešavam te probleme koje je stvarao, pio je i pravio dugove, mama i ja nismo znale na šta odlazi taj novac, na poslednjoj godini fakulteta sam se zaposlila u privatnoj firmi u kojoj su me bukvalno maltretirali radila sam po 12 sati bez preterivanja, kako bih njima mogla da šaljem novac da plate račune, uz sve to sam učila i davala ispite i uspela nekako jedva da završim taj fakultet i to Pravni, sve u roku, jer drugačije nisam mogla, nije imao ko da mi plaća obnove i školarine, kao drugoj deci. Zato je trpeo moj društveni život, nisam se družila ni sa kim, nisam izlazila, ne znam šta znači studentski život i nemam niejdnog jedinog prijatelja sa fakulteta, kao da me tamo nikada niej bilo. Najlepše godine sam provela u stalnom pokušaju da pomognem ocu. Naravno, o tome ni mama ni ja nismo pričale nikome,bilo je momenata kada su neki ljudi bili svedoci njegovim glupostima, ali ja sam ga slepo branila, jer sam znala da on u suštini nije loš čovek, ali da je psihički loše. I ubeđivala sam ga meseciam da odemo kod psihijatra, uspela sam, otišli smo, ali nije se pridržavao terapije, pio je, pravio baljezgarije i tako u nedogled…Udala sam se i otišla na drugi kraj države. Uoči veridbe, tata je bio nestvarno ćutljiv, tog dana smo se i posvađali, jer sam ga molila da ne pije, samo taj dan, bar taj dan. Uveče sam mu rekla da mora da se čuva i da mi nisu važne pare, da ću ja taj dug koji imamo vratiti, samo još malo, kad nađem psoao, da on ne sme da se nervira jer mi treba živ i zdrav. Rekao je da me voli. Ujutru sam se probudila i pronašla ga kako visi…bilo je već kasno za oživljavanje. Ne pitajte mi odakle mi snage, ali ja sam to nekoliko minuta čak uspela da sakrijem od mame dok ne stignu ljudi kojima sam sasvim staloženo preko telefona saopštila šta se dogodilo. Mama je danima ćutala, a ja sam posle četiri dana u svom rodnom mestu, išla na razgovor za svoj prvi posao u struci i dobila ga, pa sam počela da radim i niko baš niko posle toga nikada nije primetio šta ja u sebi nosim, niti sam ja to isplakala i mislila sam da je to u redu, da sam ja jaka osoba. Ali, otprilike godinu dana kasniej počela sam da pravim gluposti. Mučio me je osećaj krivice jer nisam dovoljno učinila da ga održim u životu. Često sam se odavala alkoholu, popila bih određenu količinu pića, da bih mogla da se opustim i zaspim, nekad mi je to trebalo da se bih se isplakala…Mama se oporavila, pa sam se odmah nakon par meseci, vratila opet u grad u kome sam se udala i nastavila život sa mužem, tamo sam našla nov posao, ali u meni kao da je nešto puklo. Odjednom, ja kao da više ne znam šta je dobro a šta loše. Imala sam izlive histerije, panične napade, onda se smirim par meseci, sve bude u redu, onda opet nastavim po starom, sa istim paničnim napadima i nervozom. Užasno sam osetljiva osoba, a krijem svoja osećanja, jer sam navikla tako, nikada nisam bila upitana za to da li mi je nešto teško, jer sam uvek ja njemu bila oslonac i znam da sve u životu moram sama i mogla sam to pre a sada kao da više ne umem. Sada imam 26 godina…I sve ovo i pišem zbog toga što mi se u poslednje vreme desilo dosta toga. Dešavalo mi se da se usred noći probudim bez daha, utrne mi ruka i noga od spavanja, ulećem u hitnu, doktor kaže da je sve u redu i da sam samo nezgodno spavala, ekg, krvna slika, sve perfektno, ali meni se i dalje dešava da samo iz čista mira ostanem bez daha, evo dok vam sad ovo pišem, osećam da mi trne desni obraz i boli desna strana glave, to osećam danima, ako nije to, onda su mi suve usne, ne mogu da gutam, stalno osećam neku drhtavicu i treperenje u kostima, trne mi jezik, umislim da otiče, često patim od nesanice, a nekad kad ovo krene, ja legnem da spavam i prespavam ceo dan samo da ne bih osećala strah, bežim od tog konstantnog straha. Umišljam da se nekom nešto desilo, kad počne srce da mi lupa, ja ne znam da li umišljam bol u grudima ili se dešava i onda odem kod lekara on mi kaže da je sve u redu i da mi je puls takav zbog straha, sama sam ga sebi stvorila.Jezivo sam neodlučna, danas mislim jedno, sutra drugo, primer-danas jesam za brak, sutra mi se ide iz njega, danas hoću decu, već sutra kažem mužu da ipak ja nisam osoba koja treba da ima decu, hoću da se provodim i sl… Nemam koncentraciju, ne mogu ceo film da odgledam, posle 15 minuta, ja ustanem da prošetam, zamori me…treba da spremam pravosudni, ali ne mogu da sedim na jednom mestu dugo. Da li je sve to posledica onoga što sam doživela? Ja nikada nikome ne kukam, ne smatram da je to strašno, ali sam navikla na to da ljudi ne slušaju, da je njhov problem uvek veći i da će mi reći da sam sama kriva za sve. Mama mi je nekoliko puta dala 1/4 bromazepama kad nisam mogla da se smirim i da spavam i to je umelo da pomogne, ali ja ne želim lekove. Zapravo, ovo sada je vapaj da mi neko pomogne, da mi kaže šta mi je, hoću li poludeti, jer mi je to osnovni strah, da ću postati kao tata i kako da rešim sve to što me plaši…

)

3 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Poštovana,

Prvo želim da vam se zahvalim na vašoj ispovesti, na vašoj životnoj priči koju ste nesebično podelili sa nama. Verujem da će biti značajna mnogima koji i sami prolaze korz teške životne predele.

Drugo, želimda izrazim saosećanje sa vaš gubitak, a za vašu snegu i hraborst da se borite za sebe, svoje školovanje i svoj život divljenje i čestitke.

Što se vaših pitanja tiče, imajte u vidu da ste prošli kroz veoma težak period i da se u poslednjih par godina mnogo toga u vašem životu promenilo. Dok vam je otac bio živ imali ste za koga da se brinete i borite. Sada kada ste ostali bez njega, možda vam je teško da sagledate koliko je sve to psoledica ostavilo na vas i koliko je brige, nežnosti, ljubavi i nege sada potrebno vama. Verovatno jednostvno niste naučili da budete sebi na prvom mestu, da negujete i lečite sebe. Možda vam je iz tog razloga teško da sagledate kolike su razmere onoga što ste preživali i izdržali. Bilo bi potpuno neprirodno da posle svega ne osećate sinptome koje ste pobrojali.

Pokušajte da shvatite da je vešoj duši potrebno dosta vremena da se sa svime što se dogoilo smesti, te da će vam biti potrebno dosta vremena da promenite način svoga funkcionisanja. Po sredi je proces u kome morate imati razumevanja i strpljenja prema sebi, barem upola onoliko koliko ste imali za svoga oca i tako sigruno nećete poludeti.

Bilo bi veoma značajno ako ste umogućnosti da pronađete dobrog a ne mnogo skupog terapeuta koji bi vam bio podrška u ovoj fazi negovanja i lečenje sebe. Vi ste veoma maldi i pred vama je život. On neće pobeći. Sada ste ipak nejpotrebiji sebi i sasvim je u redu da vidite kako ja moguće da u što većoj meri stvari prilagoite sebi i svojim potrebama.

S poštovanjem, Nikola

)

Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Hvala na odgovoru!
Bar jednom nedeljno dodjem ovde i citam Vas odgovor… Moram sebi da pomognem i odlucila sam da posetim psihoterapeuta.
Nego, ono sto me dosta opterecuje to je ta moja neodlucnost. Kazete da treba sebi da budem na prvom mestu. Da li to znaci da imam pravo da radim stvari koje zelim iako su one u suprotnosti sa interesom clana moje porodice ili prijatelja…? Na primer, desava mi se da ne zelim da budem u braku, zelim da se izivljavam, da prozivim sve ono sto nisam mogla onda. Ja znam da je to lose sada prema mom suprugu, ali ponekad imam potrebu da budem sama, da zivim devojackim zivotom, upoznajem nove ljude…primecujem da sada provodim vise vremena ulepsavajuci se, neprestano kupujem izazovnu garderobu, popravilo mi se drzanje, samopouzdanje, stalno se ogledam, ja volim sebe, pocela sam da flertujem, ali kao da radim to nesvesno, tek posle me stogne griza savesti sto sam nekog samo pogledala…i pojede me ta griza savesti, ne mogu da spavam zbog osecaja krivice…a muza volim najvise na svetu, ne postoji bolji za mene,ali konstantno razmisljam sta je sve moglo da mi se desi da sam zivela za sebe…
sta da radim, kako da pomognem sebi jako sam rastrzana…

)

Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Poštovana,

Dobro je što želite da radite na sebi kroz psihoterapiju. Samo napred!

Psihoterapija će vam pružiti protor u kome možete da ispitujete svoje potrebe i sklonosti o kojima govorite. Možda se, kako i sami prepoznajete radi o potrebi da “nadoknadite” ono što niste proživeli, možda želite da privučete pažnju…

Koketiranje samo po sebi nije opasno i može biti odgovor na neke naše potrebe, na koje imamo pravo. Molim vas da, međutim vodite računa o tome da nekim svojim postupcima možete povrediti one do kojih vam je stalo. Gde su dakle granice i šta je vaša autentična potreba – to su pava pitanja kojima treba da se bavite.

S poštovanjem, Nikola

)