Moji roditelji su se razveli kad sam imala 6 godina. Jako malo se secam tog perioda, ali to sto se secam je sigurno da sam nakon dodeljivanja majci postala potpuno druga osoba-nesigurna. Imala sam petice, htela sam da se druzim, nisam rekla drugarici da je glupa i nisam bacala svari na pod da bi mi drugarica pokupila, sto su deca iz normalnih brakova radila. Takva sam i da me neko vidi sad ( fakultet ). Secam se dana kada sam dosla kod mame u stan, kada vise nisam zivela sa tatom, to je bio 2. osnovne, od devojcice koja je isla u skolu sama prevozom 20 minuta i jos 10 min. peske uz brdo, koju nije zanimalo da li ce imati petice i da li ce sa njom neko da se druzi, postala sam devojcica koja mora sa odvratnom drugaricom da pesaci minut do skole jer nece sama, koja se brine kako ce prepisati sve sto su u drugoj skoli do tada radili i koja se brine ko ce da se druzi sa njom. Secam se tog dana kao da je bilo juce. Mislim da je ta briga zato sto nemam oca u kuci. Ne znam kako da izbijem tu nesigurnost, nervira me vise, ne zelim da budem takva. Ali tako je razvod uticao na mene. Ne znam kako da opet budem sigurna.
Poštovana,
Promena konteksta i sistema podrške, razvod, presenjenje, prelazak u drugu škokolu svakao mogi imati traumatičan uticaj na dete. Ono što sledi iz vaše priče to je da se na neki način desilo da su se neke promene u karakteru koje su nastale kao rezultat traume zadržale do danas. Ako je ovo tako, to bi moglo da znači da vaše traumatično iskustvo nije obrađeno i integrisano. Ono je, čini se sirovo, kao da se sve o čemu govorite dogodilo juče.
Psihoterapija nudi velike mogućnosti za rad na traumi. Iskustvo rada na traumi veoma je značajno za naš lični rast i razvoj. Predporučujem vam da nađete dobrog teraputa sa kojim bi ste se vratili duboko u sebe, onoj uplašenoj devojčici kojoj se odjenom promenio svet, kako bi ste joj pružili sve ono što joj je tada bilo potrebno, a što okolina nekako nije supela da prepoznao i da joj da.
S poštovanjem, Nikola