Ne znam kako da se postavim prema svom ocu. Mislim da čovek ima problem sa mentalnim zdravljem i ne znam kako da mu pomognem. Jako brzo menja raspoloženje, u stanju je da bude normalan i srećan i onda se desi nešto sitno što ga poremeti i onda se skroz promeni. Svoju nervozu pokazuje tako sto ne priča ni sa kim, bude besan neko duže vreme i sve ignoriše i svima sve time kvari. To se toliko često dešava da se svi pitamo jesmo mi nešto uradili jer ni sami ne znamo šta je razlog. To traje sad već godinama, samo se pogoršava. Mama mnogo trpi i svađali su se zbog toga ali on je čovek koji jako teško prihvata kritiku. Prizna da greši i posle opet krene da radi po starom. U njumu postoji nešto što nas sve ubija. Maminu rodbinu (koja se prema njumu ponaša jako lepo i svi mu podilaze) on kao da ne podnosi i prema njima se ponaša čudno. Često je neraspoložen u njihovom prisustvu, ni sa kim ne priča i stalno izmišlja neke probleme a zapravo ih nema. Stalno je kontradiktoran, stalno preispituje sve veće odluke koje je doneo, jednostavno je nesrećan i nije emocionalno stabilan. Kad mu nešto treba od te iste rodbine ili nekih drugih ljudi onda bude super a čim treba on nešto da uradi ili da ima samo dobru volju, pretvara se u zver. Svi koji ga manje poznaju misle da je on dobar čovek, uvek veseo i opušten. On jeste takav 60%vremena i pred drugima. Ali mi vidimo i ovu njegovu drugu stranu i mislim da nam se zbog toga porodica raspada. Ja imam 29 godina i svoje dete i muža ali sve to utiče i na nas jer živimo u istom gradu i posećujemo se. Nikad nisam otvoreno pričala s njim iz nekog straha i očaja. Kako da se postavim?
Poštovana Viktorija,
Pošto nikada niste rekli svom ocu kako se osećate u vezi toga, predlažem vam da, uprkos strahu, probate, možda i više puta. Šta je najstrašnije što može da se dogodi? Verovato da se posvađate. Povremene svađe u porodici nisu retkost, možda su čak i neophodne. Šta je uome tolko strašno?
Najazd, nekad može biti dovoljno samo da mu priđete i da ga zagrlite ako se osamio, nekada su reči izlišne.
Druga, ili čak prva stvar koju možda možete pokušatei je da oca odvedete lekaru. Nagle promene raspoloženja, naročito kod starijih ljudi mogu imati organeske uzroke. Moguće je da postaoje lekovi koji mogu da pomognu.
Moguće je, međutim da razgovor neće popraviti stvar, jer vaš otac je pretpostvljam u godinama u kojima se ljude teško menjaju. Možda ćete morati prihvatiti da je prosto takav. Takođe moguće je da će odbiti odlazak kod lekara. Možete biti uporni i pokušati više puta, reći mu da ga vodlite i da brinete.
Naželost, drugima možemo pomoći samo ako oni to žele. U suprotnom vaša bitna tema za razgovor sa psihoterapeutom je činjenica da imate teškog oca.
Srdačno,
Nikola