asked 8 years ago Postovani,
Imam 37 god.,majka sam troje male djece,zivim u braku u kojem imam ljubav,podrsku i postovanje.Vec nekoliko godina radim kao porodicni ljekar i u tom poslu sam se dobro snasla.Sa svojim pacijentima izgradila sam odnos pun postovanja i povjerenja,puno razgovaramo u amulanti,s obzirom da se zna da iza vecine bolesti stoje strahovi,traume,nemiri…uvijek sam bila otvorena da ih saslusam,sto je vecina vrlo rado prihvatila.S obzirom da sam trenutno na porodiljskom bolovanju,juce mi je na ulici prisla jedna starija gospodja i pitala kad se vracam na posao i rekla mi da joj jako nedostajem jer je u moju ambulantu dolazila prije svega po razumjevanje,a tek onda po lijekove i upute.Detaljisem Vam sve ovo jer ja kod sebe licno nemam razumjevanje za jedan period koji je iza mene.Naime,upisala sa medicinski fakukultet kao djak sa svim peticama.Moji roditelji su odgojili mene i brata sa puno ljubavi i podrske,ali su uvijek naglasavali vrijednost obrazovanja.I tako sam ja oduvijek bila odlikas,to mi je bilo.lako,uzivala sam da ucim,plus potpuno sam netalentovana za bilo.kakav sport,umjetnost,pa sam u skoli dala sve od sebe.Moji roditelji su bili jao ponosni na to,a i rodbina za koju sam jako vezana.Onda je na studijama uslijedio.hladan tus,sve se oteglo.godinama.Gotovo na samom pocetku tri godine nisam uopste izasla na isput,doduse jedan od najtezih,uvrtila sam sebi u glavu da to nije dovoljno nauceno da treba jos vremena,prosle su godine,izgubila sam potpuno samopouzdanje i povukla se u sebe,roditelji su bili ocajni,mada su me i dalje vjerno bodrili i nisu me pritiskali nikada.Na kraj sam ipak izasla na taj ispit,plozila ga kao i sve ostale,davala sam u toku jedne godine prakticno nemoguc broj ispita. Ipak ni tada nisam mogla da uklonim tak osjecaj tjeskobe i kompleksa loseg studenta,osjecaj strasne krivice i stida prema mojim roditeljima koji nisu bili ni u zavidnoj finansijskoj siruaciji da sve to izdrze,iako mi.oni nikad.nista nisu rekli o tome,ni prigovorili.Iako sam se brzo zaposlila i vec sam pisala lijepo.se snasla u svojo ulozi doktora ja i dalje na taj svoj period gledam sa nekom tugom i tjeskobob,i dalje zamjeram sebi sto sam to sve tako uradila,iako sam svjesna da nista nije bilo namjerno,jednostavno je krenulo tako i nisam dugo mogla da se iscupam iz toga.Cak i danas,iako sam vrlo uvazena u svom poslu,cim dodje neki novi kolega za kojeg cujem da je.bio izvrstan student,momentalno osjetim neki kompleks nize vrijednosti.Ne razumijem zasto.jos ne mogu da zatvorim ta vrata?
Psihoterapeut Team Staff answered 8 years ago Postovani,da dodam jos nesto sto mi se cini vaznim.U godinama kad nisam uopste izlazila na ispite,jako sam se povukla u sebe,puno sam razmisljala sta i kako da promijenim,mada mi nije polazilo za rukom.Osjecala sam uzasan pad samopouzdanja,i sem malog broja dugogodisnjih prijatelja,pocela sam da izbjegavam poznanikr,da me oni nesto ne bi upitali u vezi ispita,sto je tada bilo sasvim normalno,a da ja ne bi,valjda,morala da se suocim sa samom sobom.Kad se sve to nakon nekoliko.godina zavrsilo moji bliznji su primijetili.promjene u mom ponasanju generalno,postala sam mnogo.smirenija,tolerantnija prema drugima,prema njihovim greskama,blaza i osjecajnija na neki nacin…mislim da sam mnogo od tih osobina upravo i primijenila u svom poslu.Svjesna sam da mi je to iskustvo i pomoglo da radim na sebi i promijenim neke stvari na bolje,pa me zato i kopka zasto taj period ne posmatram kao svoj blagoslov na neki naci.Hvala!
Psihoterapeut Team Staff answered 8 years ago Poštovana,
Nijedno iskustvo našeg života ne događa se slučajno. Kako događaje i iskustva nije moguće a ni potrebo izbrisati važno je da tražimo načina da im damo značanje i smisao.
Verujem da ste i sami toga svesni kada kažete da ste posle ovog iskustva postali smiraniji, tolerantniji, blaži, osećajniji. Verujme da je ovo iskustva važan deo vas jer vas podesća na našu nesavršenost, ranjivost, slobost.
Ipak s našom nesavršenošću, strahovima, teškoćama, slabošću nikada se do kaja ne mirimo. Ma koliko da se trudimo ili da smo zadovoljni sobom, postojati kao ljudsko biće znači ponovo i ponovo biti izložen unutrašnim sukobima, ponovo patiti i ponovo tražiti mesto na kome uviđamo i osećamo da su naša iskušenja i padovi zapravo blagoslovi korz koje rastemo. Možda je to proces koji se nažalost ili na srću nikada do kraja ne završava. Biti čovak izgleda znači biti nedovršen.
Možda bi vam pomoglo da se od ovog “problema odvojite” ako bi ste nesavršenost, iskušnjea, slabost prepozali u svom aktuelnom životu.
S poštovanjem,
Nikola