Postovani,
u braku sam vec nekih petnaest godina i imamo dijete od 10 godina. Muz potice iz na prvi pogled uobicajene, a zapravo cudne porodice u kojij nikada nije bilo iskrenih medjuljudskih odnosa. Otac mu je bio latentni alkoholicar, koji je naposlijetku izvrsio samoubistvo. MAjka i brat su dosta slicni, emocionalno hladni, nemastoviti, materijalisticki hastojeni, ukratko veoma banalni ljudi nezainteresovani za bilo kakve dusevne potrebe bliskih ljudi, clanova porodice. Prijatelja prakticno i nemaju. Nedugo nakon oceve smrti (samoubistva) muz je dozivio psihoticnu epizodu. Uredno je posjecivao psihijatra, pio terapiju i stanje se postepeno stabilizovalo i vratilo u normalu. Terapiju je pio nekih godinu i po dana, sve pod patronatom psihijatra. Nakon toga smo nekih 11 godina zivjeli prakticno normalno, uobicajeno. Iako sam uvijek bila nekompatibilna sa njegovima, trudila sam se da sto zbog njega, sto zbog djeteta imamo normalne odnose, da pokusamo da izgradimo pravu porodicu, onakvu u kakvoj sam sama odrasla i kakvu bih yeljela da priustim svome djetetu. Nedavno smo imali jedan veoma stresan dogadjaj i on je ponovo zapao u krizu. Simmptomi nisu ni pribliyno bili izrazeni kao prvi put, ali ponukana iskustvom insistirala sam da se odmah obrati ljekaru, sto je i ucinio i ponovo mu je odredjena terapija koju i sada uredno pije. Nadajuci se da ce to pomoci, da ce ih zbliziti, a i pokusavajuci da izbjegnem da bude orjentisan iskljucivo na mene jer ponekad sumnjam i u svoju objektivnost zbog nase prisnosti, pokusala sam da ukljucim i njegovu majku i brata u kompletnu situaciju. Brat je to manje vise elegantno izbjegao (dva mjeseca ga nije ni nazvao da pita kako je, a da ne kazem da ga posjeti, raygovara sa njim ili nesto drugo). Majka je deklarativno brinula, ali mislim da ona jednostavno nema kapaciteta da shvati da ljudi imaju i neke druge potrebe osim onih elementarnih (hrana, krov nad glavom, auto) tako da je i to zavrsilo neuspjehom. Uglavnom imam osjecaj da je on bio i ostao osoba vjecito zeljna njihove ljubavi i razumijevanja i da ne moze da shvati i prihvati da od njih nikada nece dobiti ono sto zeli. Prosto su takvi, ograniceni, razgovori im se vrte oko dvoje do tri banalne teme, ali nikada o onome sto covjeka muci, sta zeli, o cemu sanja i sl. On je sada u nekoj depresivnoj, bezvoljnoj fazi uglavnom kriveci mene za sve probleme od onih krupnih do svakodnevnih sitnica. To naravno i na mene jako utice, osim njega sada imam i dijete koje mi je najbitnije na svijetu i koje htjeli mi to ili ne trpi posljedice ovakve atmosfere u kuci i to me razjeda. Uz sve to imam i puno radno vrijeme, stresan posao i gomilu drugih obaveza kao i svaka prosjecna zena. Osjecam da lagano propadam, ali opet to me toliko i ne brine, koliko svijest o tome da ukolkiko i ja propadnem dijete ostaje bez ikakvog oslonca. Ako ga napustim (iako ga zaista volim, ali da bih spasila dijete i sebe i vratila nas koliko toliko normalnom zivotu) plasim se da ce potpuno vremenom da propadne (ili uradi i nesto radikalnije, a poznavajuci njegove u njima nece pronaci ni oslonac ni pomoc) i opet cu nanijeti stetu svome djetetu koje ga jako voli. Ako ostanem opet nije dobro jer dan za danom prezivljavamo agoniju veceg ili manjeg intenziteta, a dijete (koje je veoma pametno i emotivno) sve to vidi i osjeca.
Sta raditi u ovakvoj situaciji, kako pomoci sebi da bih bila u stanju da pomognem i drugima?