Dragi psihijatri, pisem Vam vec po ne znam koji put. I zbog toga mi je neugodno. Naime, puno ste mi pomogli, ali imam jedan problem za koji mislim da je naprosto nerijesiv. Stvar je u tome da sam vec jako dugo nezaposlena. Prije mjesec dana vratila sam se sa sezone na kojoj sam provela 3 mjeseca. Jedna me kolegica psihicki ubijala u pojam i vise to nisam mogla trpjeti. Jednom smo imale vecu svadu nakon koje mi se duboko ispricavala, medutim, situacija se pocela ponavljati i ja sam se jednostavno maknula. Inace lako odustajem od vecine stvari u zivotu. Tako sam odustala i od faksa. Radi se o tome da ja jednostavno nikada nisam bila ambiciozna. Otac je bio lijecnik, nacitan i nadasve zanimljiv i predivan covjek. Naslijedila sam od njega ljubav prema filmovima, glazbi, poeziji, knjizevnosti te umjetnosti opcenito. Idu mi jezici i talentirana sam u umjetnickom smislu (zavrsila sam srednju glazbenu skolu, smjer klavir). No, kako patim od anksioznosti i veliki sam tremas, jednostavno nista ne mogu napraviti od zivota. Svi me pile da zasto nesto ne zavrsim, ali cinjenica je da se meni jednostavno nista ne da. Vrijedna sam ovako, puno radim po kuci, radila sam fizicke poslove, ne znam, volim rijesavati krizaljke, gledati filmove, procitati dobru knjigu… uvijek si nekako ispunim dan, ali nemam u sebi tu borbenost. Kada kazem ljudima da bi radila kao cistacica, svi me gledaju kao da sam pala sa Marsa. Ja jednostavno nisam za neke velike stvari, npr. za fakultet, za neku veliku poziciju. Bojim se za svoju egzistenciju danas, sutra jer jednostavno ne vidim svoju buducnost. Poslala sam hrpu molbi i zvala poslodavce ali nazalost, ne mogu dobiti ni tu prokletu metlu. Saljem molbe i za administratora ali nikada ne dobijem odgovor. Fascinira me glumacki svijet i zalim sto imam tu bolesnu tremu od svega. Placem kada gledam dodjelu Oscara. Ali, takva sam, taj strah je duboko ukorijenjen u meni i mislim da se to nikada nece rijesiti. Jesam li ja propali slucaj? Samo zelim nekakav poslic da si osiguram egzistenciju. Jednostavno nemam volje za neko ucenje i doskolavanje. Prozivjela sam jako puno losih i ruznih stvari u zivotu koje su mi napravili zli ljudi. I vjerujem da me to oblikovalo u ovo sta jesam. S jedne strane, drago mi je sto nisam kao drugi ali opet, patim jer imam veliki osjecaj manje vrijednosti. Jel moramo svi biti ambiciozni? Jel samnom nesto nije u redu? Jednostavno sam htjela sa nekime podijeliti ovo jer ne znam kako se postaviti prema svemu. Nadam se da mi mozete barem malo pomoci. Lijepi pozdrav, P.