Poštovani, Pišem Vam sa nadom da ću u vašim riječima pronaći malo nove motivacije za nastavak svoje borbe. Naime, patim od depresije već tri godine i do prije nekih 6 mjeseci, ona se mogla obuzdati, ukrotiti dovoljno da ne metastazira zahvatajući sve aspekte mog života. Prije je postojala moja depresija i moj život van depresije, koji je tekao kada se ona povlačila i bio sjećanje koje me držalo kada se ona vraćala. Međutim, već neko vrijeme primijetim da se uvukla i u najsitnije pukotine mog života i da više ništa nije ostalo njom netaknuto. Počela sam biti strašno nesigurna u vezi svog fizičkog izgleda, smatrajući apsolutno sve ostale na svijetu boljim, ljepšim i vrednijim od mene..Svjesni dio mog uma, onaj koji koristi logiku i razum, zna da takva mišljenja ne počivaju na stvarnom stanju stvari i na stvarnim činjenicama, ali to ne sprečava osjećaj bezvrijednosti da me svakodnevno proždire..Povukla sam se iz društvenog života i od sebe otjerala sve svoje prijatelje. Komunikacija sa drugim ljudima mi sada stvara ogroman pritisak. Nemam energije, volje, konstantno sam razdražljiva i u dubokom očajanju. Ponekada me toliko boli ta \”imaginarna lokalizacija duše\”, da pomislim kako od mene nakon toga ništa neće ostati.. Završila sam fakultet zdravstvenih studija u roku, zaposlila se još tokom pripravničkog na projektu od državne važnosti i uporedo sa poslom, pohađam drugi ciklus. Imam zaručnika koji me mnogo voli i poštuje, ali ja više ne shvatam zašto jer sam postala slijepa za svoje vrijednosti. Korijen moje nesigurnosti leži u mom teškom djetinjstvu. Moj otac je bio alkoholičar i sve do mog kretanja na fakultet, bila sam iznova i iznova traumirana stvarima koje je on u alkoholnom delirijumu činio. Bio je mnogo nasilan i odrasla sam uz njegovu galamu, omalovažavanje, prijetnje smrću upućene i mojoj mami, maloj sestri i meni, fizičke napade usmjerene mami, izbacivanja iz kuće po mrklom mraku i oštroj zimi..Moj otac je ugledan čovjek i moja porodica je ugledna, pa su se komšije pravile da nikada ništa nisu čuli i nikada nam niko nije došao u pomoć. Provela sam život smatrajući da je moja jedina svrha sačuvati mamu i sestru. Za mene me nikada nije bilo strah i za sebe se nisam brinula.. Kada sam krenula na fakultet, nekako u tim godinama sam saznala i da ima ljubavnicu. Nisam smjela reći mami jer nisam htjela biti ta koja će joj slomiti srce i nisam znala da li bih mogla podnijeti grižnju savjest ako bih ja bila ta koja je razorila porodicu. Stoga sam prešutila, iako je to razaralo mene.. Još jedna tragedija mi se desila prije možda godinu dana, kada mi je moja mlađa sestra priznala da je silovana. Nije mi dopuštala da kažem roditeljima i nije htjela prijaviti. Ja sam je vodila na preglede, vodila sam je psihologu..Noćima sam spavala na podu uz njen krevet kako bih se osigurala da će ona biti dobro..Sada jeste, na svu sreću. I eto..Još mnogo toga ali sam sigurna da će Vam se od mog života smučiti već do ovog dijela teksta, tako da Vam ne želim dalje opisivati. Samo sam Vam htjela \”sažeto\” dati uvid u svoj život i pružiti vam korijene svog osjećaja bezvrijednosti. Ojsećam se kao da sam sve od sebe dala da spasim svijet, i sada nemam mrvicu energije da spasim sebe. Mene zanima od čega smatrate da bih trebala krenuti ? Koju vrstu pomoći da potražim ? Voljela bih izbjeći medikamentoznu terapiju radi poigravanja sa kilažom, kožom..I bez toga nemam samopouzdanja, ali počinjem misliti da će biti neizbježna.. P.S, pročitala sam sve psihološke knjige koje su mi došle pod ruku. To je ono što me i držalo do skoro..