Depresija, usamljenost, odbacenost 2012-10-30T11:16:32+00:00
asked 11 years ago

Postovani,
Vec duze vreme muku mucim sa usamljenoscu, depresijom i odbacenoscu! Ova stanja psihe su naime moj cest zivotni pratilac! Naime, moje detinjstvo je proteklo vrlo traumaticno. Moji roditelji me nisu prihvatali kao licnost, zapravo otac. Nikad nisam volela da budem necije “testo” za oblikovanje u smeru u kom su oni zeleli. Volela sam i volim da budem sama svoja. Vrlo cesto sam bila meta fizickog i psihickog zlostavljanja od strane oca. Njegove batine upucene meni nisu me toliko bolele koliko uvrede tipa izrode, kako sam te rodio tako cu te zgaziti ko g…. itd. Verovatno kao posledica prethodno navedenog sam imala mesecarenje. Moja majka je bila i ostala moj jedini, najveci i najiskreniji prijatelj. Iako bi nekad nesto neumesno rekla na moj racun vrlo brzo posle toga bih uspostavila normalnu komunikaciju sa njom dok sa ocem to nije bio slucaj. Nekada bi u “sali” rekla da su me u porodilistu zamenili, da nisam njihova kci,jer je porodio ginekolog muslimanske veroispovesi. Verovatno je moja majka gajila averziju prema pripadnicima iste veroispovesti. Prethodno navedena misao za malo dete je vrlo traumaticna. Upravo tako je ista delovala na mene iako danas shvatam sta je time htela reci. Ipak, neke stvari je nemoguce zaboraviti. S obzirom na cinjenicu da sam sa ocem imala vrlo hladan i emocionalno distanciran odnos, cesto sam pomisljala da nisam dete svojih roditelja. Cesto sam pomisljala da odem iz kuce, ali me je na neki nacin majka sprecavala i ulivala nadu u bolje sutra. Elem, da skratim pricu. Kao posledica svega prethodno recenog, odbacenost od strane roditelja je dovela do odbacenosti od strane sestri, uceteljice i naravno skolskih drugova. Jako mi je tesko palo sto me uciteljica i skolski drugovi ne vole. Zapravo, vrlo brzo sam se povukla u sebe, i stvorila komunikacionu barijeru izmedju istih kako bi me sto manje povredjivali. Naravno, sto sam ja bila povucenija, oni su bili “kivniji” na mene. Usledela su zadirkivanja, omalozavanja…i da bi prica jos bila tuznija usledili su neuspesi na planu skolskog ucenja! Ovo stanje je trajalo neko izvesno vreme dok nisam pronasla drugaricu slicne zivotne price. Nekako smo se udruzile i zajedno prebrodjavale sumorne trenutke u porodici. Medjutim, svaka prica ima svoj kraj. S obzirom da smo se ona i ja udale, ja osnovala porodicu i da zivimo u razlicitim gradovima nas kontakt se razredio. Pokusavala sam da uspostavim kontakt sa njom, ali ne odgovara na pozive i poruke. Vec jednom smo imale prekid kontakta od godinu dana na njenu inicijativu, da bi isti ja obnovila. Ona je posle majkine smrti, bila bar tako mislim jedini zivotni saputnik koji me je razumeo. Sve su prilike da sam i nju izgubila…Ode jos jedan deo mene.Jednom prilikom mi je rekla da me drugi vide kao dosadnu, “mutavu”, nazainteresovanu osobu. Pokusavam da shvatim zasto me tako ljudi vide, al’ jedini razlog vidim u cinjenici da ne volim povrsinske odnose vec “dubinske”. Ili je pak nesto drugo u pitanju? Suprug nema sluha za moje zalopoljke, nit razume moja psihicka stanja. Za sada jedini izvor radosti i srece je moje dete. Al’ sve ima svoj pocetak i kraj. Porasce ona i sta tad? Opet sama… I tako u krug. Sta da radim? Moja majka mi je umrla pre cetiri godine, drugarica prekinula kontakt samnom. Prethodno navedene osobe su bila jedini izvor razumevanja i saosecanja. Sad su obe umrle, jedna stvarno, druga fiktivno. Sta raditi, sta ciniti? Kako se otarasiti dosada od usamljenosti, depresije i odbacenosti? Krajnje je vreme da okrenem drugu stranicu zivota!

Jeca replied 3 years ago

Potpuno ista priča, isto detinjstvo, otac me je ubijao od batina i ponižavao, majka je više volela sestru, sestra me je uvek gledala sa visine, u školi muke sa idiotima medju djacima. Isto sam izgubila i drugaricu, tj. i ona me odbacila. I jednog dana kada sam bila potpuno sama, odbačena od svih, počela sam da se molim. Tj. počela sam da razgovaram sa Bogom kao sa svojim jedinim prijateljem. Za razliku od psihijatra, koji je i sam ograničen čovek, Bog će ti dati utehu tokom tvoje molitve. On je darodavac radosti. Kad sam počela da se molim bila sam sve spokojnija, odlazila sam u crkvu, učila sam o Pravoslavlju. Našla sam muža koji je prava osoba za mene. Da nisam stradala punih 30 godina od ljudi, ja nikad ne bih tražila Hrista, niti bih ga našla. Danas sam srećna žena. Ne bojim se više poniženja i odbacivanja, jer sam to već prošla i više mi nije stalo do mišljenja ljudi. Najsrećnija osoba na svetu je Pravoslavni hrišćanin. To je čovek bez briga, sve njegove probleme rešiće Bog, njegovo je samo da mu se moli i da se pouzda u Boga. Imala sam i socijalnu fobiju, izlečila me je Presveta Bogorodica. Normalno je da je čovek u depresiji ako nije upoznao Hrista, darodavca života i sreće.

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

Kako ste nam ispričali svoju sudbinu, verujem da će biti mnogo onih koji će se pronaći u vašoj priči. Usamljenost je česta pojava danas, čak i kod porodičnih ljudi kao što ste Vi. Mnogi veliki pisci i filozofi govore kako je usamljenost, bol i osećaj nepripadanja i besmislenosti sastavni deo našeg postojanja. To je jednostvno nešto sam čim moramo živeti, nastojeći da prepoznajemo ono što imamo i užuvamo u tome.

S druge strane sigurno ima mnogo stvari koje možemo učiniti za sebe da se naše stanje popravi. Bavljenje sobom na razne načine, izučavanje kontekta sa sopstvenim telom korz jogu, religioznost, čitanje i/ili pisanje, traganje za srodnim dušama putem interneta širm sveta.., neke su od mnogih stvari koje nam stoje na raspolaganju.

Psihoterapija je sigurno još jedn od oblika dubinskog povezivanja koji nam može pomoći i da se dublje povežemo sa onim sa kojima živimo, da se nahranimo i razmenimo. Kod težih oblika depresivnosti od pomoći mogu biti i antidepresivi.

S poštovanjem, Nikola

)