Dominantna potreba

Rečnik Geštalt Pojmova Akademija geštalt psihoterapije

Biologističko-telesna perspektiva, self i ciklus kontakta

Obično u jednom trenutku mi imamo više različitih potreba ili želja koje se bore da postanu figura. Na primer gladan sam i spava mi se. Ili veoma želim da nastavim da gledam film iako me leđa bole od dugog sedenja. Veoma želim da nastavim da se dopisujem da osobom koja mi se dopada iako je vreme da krenem na posao. Volim te i želim da ti pomognem i u isto vreme mi je muka od tvojih problema i osećam potrebu da se povučem.

Učitaj još

Filozofske perspektive

U tom smislu možemo govoriti o sukobu između onoga što svesni deo našeg bića prepoznaje kao potrebu s jedne strane, naših želja (naših interpretacija potrebe) s druge strane i društvenih uslovljenosti i pritisaka, oličenih u potrebi za pripadanjem i lojalnošću sa treće strane. Ova napetost između originalnih organizmičkih potreba s jedne strane, mojih predstava (želja) sa druge, i društvenih zahteva i pritisaka s treće strane, bila je jedan od centralnih motiva tradicionalnog geštalta, važna je tema svake grupne dinamike, jedan je od motiva filozofije egzistencije i filozofije psihoanalitički zasnovane (nagoni vs društvene norme).

Učitaj još

Psihoterapijski značaj

Još je psihoanaliza odredila neurozu kao nepovoljno razrešen sukob između ida (naše nagodne prirode) i super ega („sedišta“ društvenih normi i konvencija s druge strane). Prateći taj trag tradicionalni geštalt možda je bio sračunat na podršku prepoznavanju i ispunjavanju dominantnih potreba uprkos društvenim preprekama, ili bar na preuzimanje odgovornosti za voljnu odluku da se u sukobu potreba i društva odabere jedno ili drugo. „Izrazi i isprati sebe“, bio je neka vrsta motoa, a tome u prilog ide i tzv. Perlsova molitva koja kaže da ja nisam na ovom svetu da ispunim tvoja očekivanja niti si ti na ovom svetu da ispuniš moja, i to je u redu.

Pristup jednog krila tradicionalnog geštalta koji je možda insistirao na individualizmu i ohrabrenju pojedinca da se zauzme za sebe brzo je doživeo kritike. Dijaloško razdoblje u razvoju geštalta akcenat je stavilo na razvoju veština traganja za kreativnim rešenjima koja bi napravila kompromis između mene i drugih, između individue i društva.

Ipak i ideja individualizma već u tradicionalnom geštaltu je primana uslovno naglašavajući značaj persone (ličnosti). Naime krajnost spontanog praćenja svojih dominantnih potreba i impulsa (kao što čini slobodno dete), kod zdravog funkcionisanja mora biti u relativnoj ravnoteži sa mojom nepromenljivošću i fiksiranošću (persona). Na primer ugovor je takva vrsta fiksiranosti. Moj ugovor, recimo kao terapeuta, obavezuje me da ću trpeti frustraciju rada sa mojim klijentom i njegovih otpora. Ta obavezanost, ta fiksiranost i čvrstina, uslov je sigurnosti koja je mom klijentu potrebna da bi mogao da stekne poverenje. Naravno, ni ova fiksiranost, kao uostalom ni bilo šta drugo na ovom svetu, nije bezuslovna.

I sâm sam blizak uravnoteženom strateškom pristupu koji uvažava i tradicionalnu perspektivu i kasniji razvoj.

Kod klijenata koji daju takvu prednost introjektima (drugima, društvu) u odnosu na svoje dominantne potrebe, da su razvili neurozu, radićemo na podršci da više rizikuju, da steknu iskustvo da veća spontanost u praćenju sebe ne mora biti stvarno ugrožavajuća. Kako se oslobađaju i rizikuju, radićemo na sposobnosti samokontrole.

S druge strane kod impulsivnih klijenata (npr. granično organizovanih) koji idu u krajnost svojom nestalnošću, prateći bezuslovno svoje impulse, terapeut će pokušati da razvija personu (ličnost), zdravu retrofleksiju, sposobnost da se odupru nagonskom delu svoje prirode da bi zauzvrat razvili iskustvo pripadanja.

Relacioni pristup nudi promenu perspektive kojom se teži novom prevladavanju dihotomije polja pojedinac/društvo ili polja ja/ti. Na naše dominantne potrebe ovde se gleda kao na fenomen koji nije nužno individualni proces (mada može biti), već često na skriveni način izražava potrebu polja, odnosno predstavlja intencionalnost polja.

Na primer, u grupnom radu jedna edukantkinja povremeno ima snažnu potrebu da se smeje. Iako se čini da kontekst u tim trenucima nije pogodan za smeh, njena intencija možda izražava potrebu grupe (polja) da napusti teške teme, da se razmrda, razveseli. Njena potreba da se smeje možda izražava umor, nelagodu zbog dugog čekanja u neaktivnosti mnogih članova koji su bili pasivni posmatrači rada koji je sat vremena trajao između terapeuta i jednog člana grupe… Grupa je doprinela njenoj dominantnoj potrebi (za smehom), konfluentno pristajući na dugo suzdržavanje i napornu pažnju. Smeh ove edukantkinje dakle, ovde se može gledati kao ono između, kao intencionalnost polja grupe, koje je samo kroz baš tu edukantkinju našao svoj izraz. Kada grupa prepozna kako je deo njene potrebe za smehom, kada se prepozna i prizna kako je njena potreba zapravo potreba ili intencionalnost grupnog polja, tada ta edukantkinja nije izolovana, sama naspram grupe, već je polje isceljeno što na nju može imati lekovito dejstvo.

Čak i kada se dakle čini da je dominantna potreba individualne prirode, možemo postaviti terapijsko pitanje kako je ta potreba u vezi sa grupom odnosno poljem, na koji način je začetak intencionalnosti polja.

To ne znači da nije moguće ili korisno raditi na individualnim procesima te edukantkinje. Na primer, iako je sklona ispadu kroz smeh, ona se toga stidi i plaši da će time izazvati odium grupe i da će biti odbačena. Iako će gore opisano isceljivanje polja grupe kroz prepoznavanje i priznavanje doprinosa grupe njenom stanju možda pomoći, to ne mora biti slučaj. Nekad će biti potrebno da se bavimo njenim individualnim procesom (npr. polariteti, osećaj neadekvatnosti, lična istorija) koji je u osnovi. Na raspolaganju stoje obe mogućnosti. Moje mišljenje je da interpersonalni rad ne može i ne treba bezuslovno da zameni intrapersonalni.

Piše Nikola Krstić

Akademija Geštalt Psihoterapije