Dobro vece!
Imam 15 godina i jako sam “vezana” za jedan grad u Makedoniji, ciji naziv ne bih zelela da pominjem. Za taj grad sam vezana zbog njegove kulture, gradjevina, prirode,panorama, ali prvenstveno zbog jednog pevaca, cije ime takodje ne bih htela da spominjem. Njegove pesme jako volim i cenim njega izuzetno.Od kada sam saznala za taj grad, ne prodje ni dan a da ne zamisljam sebe u njemu, kako putujem i putujuci uzivam u pesmama i pogledu kroz prozor autobusa.Sanjam nocima kako se nalazim u tom gradu i kako hodam ulicama, a ulice su prekrivene snegom, a sunce izvire iza tmurnih oblaka i magle.Roditelji znaju da volim i cenim tog pevaca i njegove pesme, takodje i stariji brat i sestra, ali problem je u tome sto ja kad bih rekla roditeljima:,,Da li mozete da mi obezbedite put do tog grada?”, oni mi sigurno ne bi odobrili da idem cak u Makedoniju iz Beograda. Posto sam cesto nervozna, kratak mi je fitilj, lako me iznerviraju svakave sitnice i u nekom sam neobjasnjivom strahu, razgovaram cesto sa starinim bratom o toj “anksioznosti” koju imam, i brat mi je rekao da ako hocu kad god osecam potrebu za tim, da trazim od njega da mi obezbedi negde put, bilo gde gde budem htela da se malo odmorim, nekih 10 dana. Ja bih njemu rekla za taj grad, ali me je malo sramota da mu trazim da idem tamo, jer me mozda nece razumeti sto zapravo zelim ici tamo. Inace, taj pevac je poginuo i jako sam tuzna zbog toga, a njegov grob se nalazi u tom gradu i zelim posetiti najvise zbog toga taj grad…Kako da potrazim od brata ili od roditelja da idem u taj grad?…kako da im kazem razlog zbog kog zelim da idem tamo? Sad bih istog trena krenula peske, da mogu…dajte mi neki savet molim Vas!
Srdačno!
Hvala unapred! 🙂
Zdravo,
Iskrenost je ono što u nama i drugima pokreće neverovatnu energiju, ona nas otključava. Iznenadila bi se koliko stanje svesti može da se promeni samo i jednostavno govoreći istinu, iskrena osećanja, želje i ne truditi se da ih zakopama u dubinama svoje duše, misleći da niko nije tu za nas da ih vidi.
Razmisli o tome kako sebi braniš da budeš iskrena sa svojim bratom i roditeljima? Da li se bojiš njihove reakcije?
Pokušaj da budeš sa sobom i da osvestiš one stavri u koje si ti sigurna i koje ti voliš, kao što je grad u Makedoniji ili pevač. Isto kao što si opisala nama sve razloge zbog kojih bi otišla tamo, kaži i svojim roditeljima. To je trenutno jedino u tvojoj moći. Znaj da, dok oni ne znaju šta je ono što ti voliš, neće ni moći da te iznenade stvarima koje voliš.
Ako se već bojiš da te neće pustiti samu, razgovaraj sa bratom da ti pravi društvo ili još bolje, organizujte porodično putovanje, koje će vam pomoći da se još više zbližite.
Kada ulazimo u kontakt sa drugima vrlo je važno da ih ne podrazumevamo, njihove reakcije i njihove odgovore, pa čak i ako su oni bili neko vreme ustaljeni. “Ona će mi reći ovo ; neće mi dozvoliti, itd.”. Dozvoli sebi da pitaš, da tražiš i da se boriš za ono što hoćeš da dobiješ. To je vrlo vredna osobina, potrebna za dalji život. Videćeš to i tokom studija, a i kasnije.
Nemoj se stideti onoga što jesi i onoga što voliš, jer zašto bi? To je jedino što imaš i što je tvoje. Tvoje emocije, tvoje biće, tvoje želje. Ako ih se ti stidiš i bojiš, ko će ih onda razumeti ili videti? Razmisli zašto nisi želela da imenuješ grad i pevača, da li je to zato što osećaš stid? Podržavam te da razgovaraš sa roditeljima i ljudima uopšte, otvoreno i iskreno. Ovo je zapravo sitnica iskrenosti, naspram onoga što može da nas snadje u životu. Zato uči da budeš iskrena za sebe i da budeš borac u ostvarivanju svojih želja u kojima se ti pronalaziš.
Srdačno,
Ognjen
Dobar dan jos jednom!
Hvala Vam od srca na odgovoru…nije me sramota da kazem ko je pevac i koji je grad u pitanju, nego jednostavno sam zelela da sacuvam to za sebe, ali evo pomenucu…naime, to je Krusevo, grad u Kome je rodjen Toše Proeski. Jako sam vezana za njega i taj grad, ne znam ni sama zasto. Od malena slusam njegove pesme i od kad je poginuo, neprestano placem i sanjam o odlasku u taj grad. Sanjam o tome da obidjem manastir koji je on pomogao da se sagradi, spomen-kucu u kojoj se nalaze sve njegove stvari i njegov grob. Zelim otici sto pre. Pokusacu da razgovaram sa roditeljima, ali pre svega sa bratom…ali molicu Vas samo da mi date ideju sta da mu kazem, kako da se izrazim i da zatrazim to? Znate, iskreno se plasim to sta ce reci, tipa da ne mogu da idem, sta cu tamo, ko je Tose bio, da nije dao nista Srbiji i tako to, sto je bilo slucajeva kad su mi rekli. Jako sam tuza sto tako misle…ali ja imam neke svoje snove i zelje. Molim Vas recite mi samo kako da ih pitam, koje reci da upotrebim, kako da se izrazim? To je moj problem…
Zdravo,
Nekada moramo biti spremni i da izgubimo. Svkakao da postoje šanse da tvoje želje ne budu prihvaćene onako kako ih ti zamišljaš i vidiš. Ali to je u redu. Ljudi su različiti.
Ti ćeš svakako u jednom trenutku otići u taj grad i uživati u svim njegovim čarima, baš onako kako i želiš. Moći ćeš da šetaš njegovim ulicama i da upoznaješ možda nove prijatelje. Ali ako ne bude sada, biće u nekoj sledećoj prilici. Jednom “ne” neće uvek biti “ne”. Zato je vrlo važno da stojiš iza svoje želje i dozvoliš sebi da se sa njom pojavljuješ iznova i iznova. Ako te odbiju, strpi se neko vreme i pokušaj ponovo.
Pokušaj da im zatražiš baš onako kako si i nama napisala. Pokaži im da ti je stalo do toga, to je sve što možeš da uradiš za početak.
Za kraj, imaj u vidu, da što duže nešto čekamo i planiramo to nam je veće i važnije, a kada se napokon dogodi i sladje.
Srdačno,
Ognjen
Hvala Vam puno na odgovoru.Ulili ste mi nadu i veru da cu otici tamo jednom. Htela bih samo da Vas pitam jos nesto ako nisam dosadna. Zasto osecamo bol zbog smrti neke osobe koja nama nije nista bila? I da li je istina da svako na ovozemaljskoj kugli ima neku misiju zbog koje je i inace na zemlji i tokom zivota treba da je izvrsi?
Hvala Vam duboko iz srca na strpljenju! 🙂
Zdravo!
Zanimljivo pitanje i moram da priznam ni malo jednostavno. Ovo su pitanja koje vekovima muče razne filozofe, a predmet su mnogih velikih životnih filozofsko-religijskih pravaca kao na primer budizam.
Svakako da na ovome svetu mi bivamo stvoreni sa svrhom. Biolozi poput Ričarda Davkinsa bi rekli da je ta svrha u nama programirana i da je ona jednostavna – produženje vrste, tj. prenošenje naših gena i stvaranje sledećih generacija. Naravno, u tome ne bi pogrešio, jer to svakako jeste naša animalistička svrha. Medjutim ukoliko bi zašli dublje, ukoliko bi uneli spiritualnost u naše gledište, e onda nam se vidici proširuju. Tada možemo reći da je svrha prenošenja svojih gena neki vid besmrtnosti, našeg ponovnog radjanja, pa makar u tim sitnim delovima. Naša svrha može biti duševni mir, nirvana, život iznad života, kako je zapisano u nekim hinduističkim sanskrtima. Ali nigde nije zapisano šta je naša svrha, pod obaveznim, a to je tako jer je svaki život, ma koliko po biolozima isti, zapravo vrlo različit. Te stoga svako sebi stvara svrhu. Tačno je da smo rodjeni sa misijom, a ta misija je da živimo i da sa onimo što smo budemo jedno, da budemo zadovoljni onime što postignemo i da pratimo svoje emocije i telesne pokazatelje, da budemo iskreni, realni prema onome što možemo i želimo. To je osnovno i to je ono što je potrebno da bismo bili zadovoljni, ukoliko znamo to i da vidimo.
Misija je takodje da osećamo svet oko sebe i druge. Pojavom televizija, interneta, zatvorenih poslova, ta naša svrha se otudjuje i polako nestaje. Sva sreća, može se gajiti ili osetiti s vremena na vreme, kako proističe iz nas. Mi smo svi povezani, na razne načine, ali kao osnovni način, povezani smo putem prirode. Tako gledano mi čino celinu, svi ljudi na ovome svetu pripadaju prirodi, stoga mi smo jedno sa prirodom. Povezani nečime što budisti i hinduisti nazivaju kolektivnom svešću, koju nije ni malo čudno da osetiš sa vremena na vreme. Prošle godine sam bio u Aušvicu i hodajući tmurnim, snegom ispunjenim uličicama, osetio sam neverovatan bol i jezu, obasut tolikom energijom smrti. To mi u prirodi osećamo. Bilo je bolno, ali u isto vreme i lepo, osetiti energiju toliko jaku da me je povratila sebi. Bio sam tu u tom trenutku, celim svojim telom, jedno sa tom energijom koja je proizašla iz smrti milion nedužnih ljudi, koji su nešto činili u toku svog života. Da li je to bilo krupno ili malo, to apsolutno nije bitno. Isto tako, možda su dela Tošeta, ono što je u tebi prouzrokovalo povezanost, život koji je vodio, energija kojom je zračio, možda ti to osećaš kroz njegove pesme, možda imaš nešto u sebi što je deo njega i možda želiš da budeš samo bliže svemu tome da bi bolje upoznala to što osećaš.
Zapamti da život nije jednostavan i da svakome pristupiš kao novoj knjizi u kojoj strane tek treba da budu ispunjene, jer je svako baš to, zasebna priča, sa ponekim sličnim elementima.
Pozdrav,
Ognjen