Poštovana,

Imate puno pravo da u životu pratite svoje osećaje i svakako ni na koji način niste dužni da živite u skladu sa javnim mnjenjem. Štaviše vaša situacija je specifična i sasvim je prirodno da vaš životni put bude poseban i da razvijate specifične kreativne adaptacije. Radite na svojim granicama i na prihvatanju lepeze vaših sopstvenih osećanja u vezi sa tim.

Možda ćete se pod pritiskom osoba koje veruju da svi treba da živimo na isti način uvek osećati malo nelagodno. Uz dobar kontakt sa sobom, podršku osoba koje vas poznaju i razumeju, ta neprijatnost može biti sasvim podnošljiva. Razmislite kako dođe do toga da vam mišljenja i pitanja drugih toliko smetaju.

Najzad možete im reći da zaista niste raspoloženi da razgovarate o tim stvarima i da niste tražili ni savet ni mišljenje, te ih zamolite da se to poštuje. S osobama koje to ne razumeju jednostavno ne morate provoditi vreme.

S poštovanjem
Nikola

Htjela sam Vam zahvaliti na odgovoru i nadovezati se na onu rečenicu da razmislim zašto u biti mene smeta kada me netko počne “piliti”. Naime, ja i ljudima odgovorim na način koji ste mi sugerirali, ali moram priznati da sam ja jedna jako iskompleksirana duša i da cijeli život imam osjećaj manje vrijednosti. Kada sam bila mala, otac me četo znao uspoređivati sa drugima. Uvijek sam mislila da nisam dovoljno dobra. Nisam nikada bila ambiciozan tip i danas mi je zbog toga žao, iako ljudi kažu da nikada nije kasno nešto napraviti. Ali kako bolujem od anksiozno depresivnog poremećaja a još i k tome imam fobiju od javnih nastupa, naprosto je nemoguće da se pokrenem. Vjerujte mi. Kod mene ne pale rečenice tipa sve se može kada se hoće. Ja kao da zaista jednostavno ne mogu neke stvari napraviti. Završila sam srednju školu sa neobičnim usmjerenjem. Naime, ja sam po struci glazbenik klavirist. Nakon srednje škole krenula sam na fakultet predškolskog odgoja i odustala nakon dvije godine. Prvo, zato što ne volim djecu i drugo, zato što su mi seminari svaki puta predstavljali ogroman problem. Pa sam većinu tako i nekako uspjela izbjeći. Osjećam se nesposobno, svi imaju neke konkretne škole osim mene. Otac je bio liječnik, mama službenica koja je završila ekonomsku školu a ja evo, kao crna ovca. Imam završena dva informatička tečaja ali kada pogledate, zapravo ni nemam ništa. Oduvijek sam imala problem sa koncentracijom. I brzo bih odustala nakon svega što bih započela. Kao dijete sam imala mnogo produkcija u glazbenoj školi. No, kao što napisah, bila sam dijete. Na staroj slavi se ne živi. Zato svaki puta kada me netko pita što sam završila, u meni se budi neka agresija i dođe mi da počnem plakati i da nikada ne prestanem. Uvijek sam bila nekakav poseban slučaj. Ne znam… Eto, pišem Vam ovo čisto da dobijete nekakav uvid. Talentirana sam za prekrasne stvari. LIjepo plešem, pjevam, rekli su mi da imam smisla za glumu, sviram klavir, pisala sam i kratke priče i poeziju neko vrijeme. Ali to je davno prestalo. Sjećam se da sam u srednjoj htjela umrijeti svaki puta kada bi me neki profesor prozvao da nešto pročitam s mjesta, a kamoli pred razredom. Pokušavam to prihvatiti ali nejde 🙁 Mislim kako su svi bolji od mene. Znam da ćete mi možda napisati da se pokrenem, ali ja Vama jednostavno ne mogu opisati koliko je ta moja trema jaka. Od toga da mi se ruke nenormalno tresu a o crvenjenju lica da ni ne pričam. A počnem i mucati. Puno je faktora koji su utjecali na to. Možda i činjenica da su me u osnovnoj školi ponižavali, zlostavljali psihički a ponekad i fizički, da su mi svi govorili kako sam drugačija i da zato ne valjam. Danas sam ponosna što jesam ali opet me kopka to da jednostavno sama smatram kako uopće ne vrijedim. Kako svi imaju konkretne škole i zanimanja osim mene. Još jednom, hvala Vam. I od srca sve najbolje te nastavite sa ovim divnim poslom koji radite jer, vjerujte, pomogli ste mnogim izgubljenim dušama. Lijepi pozdrav.

Poštovana,

Izvinite što ste dugo čekali na naš odgovor. Kao što i sami vidite dibijamo mnogo pisama a svako od njih od nas traži da razmišljamo i tragagamo, što uz ostale mnogobrajne obeveze ponekad dovede do toga da nepravedno zapostvimo one koji su vać dobili našu pažnju.

Drago mi je da vas je moj post otvorio i podržao da nam napišete ovu ispovest. Naše sudbine su tu da bi o njima svedočili, svedočeći o životu, njegovoj nepristupačnosti i uzvišenosti, težini i bolu. Hvala vam i na pohvalama i podržšci u našoj misisji.

Dužni smo prema sebi da tražimo svoje načine da se realizujemo. To ne dugujemo drugima već sebi i ti načini mogu biti sasvim naši. Istorija je puna primera genijalnih ljudi koji nisu bili ni shvaćeni ni slavni u svome vremenu. Oni nisu stvarali zbog drugih. Stvarali su zbog sebe. Stvarali su jer ih je unutrašnja, instima potreba da izraze sebe, svoj svet, svoj bol, svoju radost na to nagonila.

S poštovanjem,
Nikola

Draga moja, u tvom opisu tebe ja kao da vidim sebe, sa nijansama razlike. Potpuno sam introvertan tip i odavno izbjegavam ljude i mnostvo, mada mi se ljudi ne gade, ne mrzim bas nikoga, samo ne znam što bih s njima. Ne zanimaju me te neke povrsne pricice i tracevi a ako zelim s nekim razgovarati o onome što mene zanima , nailazim na cudne stavove, nezainteresiranost ili potpunu neinformiranost. Nemam ni ja fakutet iako sam uvijek bila odlicna ucenica. Nedostatak visoke strucne spreme me vec odavno ne brine, jer iako je lijepo imati titulu smatram da su titule samo etikete po kojima se rangiramo u vanjskom svijetu. Naravno, hvala nebesima što postoje ljudi koji su imali motivaciju i volju i koji su svojim trudom posteno stekli svoje diplome na osnovu kojih mogu raditi poslove za svoju i dobrobit svih nas. Kao, npr. ovi divni ljudi koji su pokrenuli ovaj sajt.
Ja, također, nailazim na neodobravanje okoline u smislu da sam Vuk samotnjak iako imam obitelj (jedino se s njima druzim). Mnogi su mi solili pamet kako trebam vise drustva, vise druzenja, vise posjeta rodbini, jednostavno da trebam vise i cesce biti s ljudima. Pokusavala sam biti kao svi ” normalni” ljudi, a onda sam se pocela preispitivati. Zasto nakon druzenja nemam energije, iscrpljena sam i nervozna?. Desavalo se da smo bili u gostima kod rodbine, dobri i prijatni ljudi, i na povratku kuci ja bih pocela nekontrolirano plakati jer sam osjecala da sam od tih ljudi pokupila Sve bolne i teske emocije o kojima se u povrsnim razgovorima uopce ne prica. Osjecala bih se da mi hitno treba detoksikacija od tuđih teskih energija. Kada sam sama sa sobom nikad mi nije dosadno. Volim citati, meditirati, slusati muziku i obozavam se voziti autom ( tu smo razlicite) . Moj zivot drugima izgleda dosadan i monoton, ali, to je njihov problem, ne moj. Ja se moram iz dana u dan boriti da me puste da zivim ovako, naizgled dosadno, a zapravo je meni prilicno dobro, i zanimljivo. Uzivam u izborenim minutama ili satima…ili danima kad me svi puste na miru. Tada punim baterije i vracam se jaca i spremnija da shvatim i prihvatim da i drugi ljudi imaju pravo na svoje misljenje i da se u tim misljenjima uopce ne moramo slagati.

Odmah na početku, hvala od srca na ovom divnom odgovoru! Uljepšao mi je dan 🙂 Lijepo je znati da nas ima 🙂 Potpisujem sve napisano i u potpunosti se slažem (identično razmišljamo u vezi nekih stvari). Ima dana kada se i ja pitam neke stvari ali u biti mi je nenormalno drago što sam ja – ja! Jedino što si priželjkujem je stalni posao jer iskreno, ništa mi drugo ne treba. Apsolutno potpisujem sve što piše i još jednom veliko hvala!