Zavisnost

Nikola Krstić – priče jednog psihoterapeuta

Da li ste ikada osećali da pripadate, da pripadate potpuno, svim ćelijama svoga tela, svim atomima svoga bića. Topite se u slasti pripadanja, sve ste mekši i lakši i na kraju postajete samo bara radosti i miline. Oslobođeni svih briga i svih nada, bezoblični, spokojni?

Da li ste ikada sa ushićenjem osetili da ste mali deo nečega toliko velikog i snažnog da se možete potpuno utopiti, pretvoriti se u to voljeno, božansko biće, postati krv koja teče njegovim venama, vazduh koji struji njegovim plućima, sjaj njegovog oka?

Zamislite da ste kap u moru. Krećete se sa morem, dišete sa njim, strujite sa njim, razbijate se o stene njegovim talasima i evo vas opet tu, kao da se ništa desilo nije. Svaka druga kap vam toliko nalikuje da se sa njom možete sastaviti i rastaviti kao sami sa sobom. Nema bolnih razlika da vas cepaju cepajući vas od drugih, od bližnjih, od prirode, od sveta. Nema vas, a opet ste tu. Predati i potpuni u poništenosti, a opet neuništivi u postojanju pripadanjem ogromnoj večnoj celini svega što jeste. Nema tenzija, nema odluka, nema dokazivanja, nema borbi, nema strepnji, nema briga, nema napora. Samo blaženstvo neuništive bezobličnosti. Samo potpuna uteha beskonačnog, slepog pripadanja. Samo spokojno pokoravanje bez mogućnosti za otpor. Jer vaša težina i vaši su otpori, spram mora beznačajni, zanemarljivi. Samo lakoća potpunog prepuštanja.

Drevni mudraci verovali su da je pre svega i posle svega bio, jeste i biće jedan okean božanske energije. Jedno i na sve strane isto, bez razlika. Verovali su da je on u biti sveta. Verovali su da je u suštini sve jedno i da zapravo nema nikakvih razlika. Nije li toliko veličanstven spokoj koji nam donosi ova misao. Ja sam zapravo samo privremeni mehur, koji će se za par trenutaka koliko ljudski vek iz perspektive večnosti traje, raspršiti i vratiti kući, ukupnosti božanskog okeana.

Nije li ta misao istovremeno i tako zastrašujuća? Nije li strašno biti ta mala, bezoblična kap kojom se more poigrava kao svojim apsolutnim vlasnišvom, kao delom sebe koji se ama baš ni po čemu ne razlikuje od drugih kapi. Od mora samog. Zar takvo pripadanje u potpunoj pokornosti i odsustvu individualnosti i volje nije obesmišljavajuće za naše postojanje. Jeste i zato jedna kap može poželeti da izraste u meku morsku travku. Biti travka, to je već nešto. Povijate se zajedno sa morem, ali ipak se držite za tlo svojim korenom, barem dok vas struje ne pokidaju. Kao travka ipak imate svoje mesto, svoju boju, svoju snagu. Možda bi travka želela postati mala riba. Ribica se pokorava sili okeana koji je njen beskrajni dom, ali ipak ide kuda sama hoće. Ona ima svoju volju i svoje ja.

Cena je neumoljiva. Mala riba mogla bi biti zalogaj većoj ribi a struje i talasi mogli bi slomiti njenu krhku volju i poigravati se njome dok u njoj ključa strah. I možda je zato ipak bolje biti travka. Možda je zapravo najbolje ostati kap. Tu nema opasnosti. Samo praznina i pusta želja za samostalnošću i slobodom ribe, za njenim avanturama i pustolovinama, za snagom života koja učini da jako zatreperi repom sve dok je ovaj za trenutak ne izbaci napolje, na vazduh i sunce, iznad površine okeana. O snage i slobode! O radosti te nezavisnosti!

2020-02-13T13:31:20+00:00

About the Author: