Nedostižnim snovima

Nikola Krstić: priče jednog psihoterapeuta

Vreme muči i zamara samo one koji žive zauzeti jedino ništavnim brigama o svojoj ličnosti i svojim uživanjima. Ali ono je kratko i neosetno onima koji zaboravljajući sebe rade na ma kakvom poslu koji ih prevazilazi. Mereno veličinom jednog smelog i neostvarivog sna ono gotovo i ne postoji.

Ivo Andrić

Da li je nama, današnjim ljudima, ponestalo snova? Smelih. Neostvarivih. Uzvišenih. Ili nam je možda ponestalo vere da sanjamo i plovima svojim snovima u suret? Hrabro. Požrtvovano, Odlučno. Ne tako što bismo bili nesalomivi i nepobedivi. Jer to je nemoguće. Već noseći u rukama krhotine svoga života koji se svkodnevno obrušava na nas pod pritiskom razočarenja i sumnji. I možda baš zbog toga.

Da li je srećan ili proklet ili možda srećno proklet onaj koji se i danas u takav jedan san zaljubi?

Jedno je sigurno. Neće mu biti lako da na tom putu pronađe druga. Jer usamljenost je najpouzdaniji a često i jedini pratilac na putevima snova.

Sve više klijenata, naročito mladih, na psihoterapiju dolazi sa problemom smisla, koji je psihijatriji prilično nepoznat (ako izuzmemo pojedinačne iskorake, kao što je Franklov rad). Interesntno je da taj problem, neočekivano, jednako pogađa i one bez posla i para, kao i one koji su uspešni i dobro plaćeni. Naša nastojanja sračunata su, prirodno, na to da obezbedimo matrijalnu egzistenciju, ali izgleda da taj poduhvat, ma koliko u njmu bili supešni ili ne, nama prosto nije dovoljan.

Tako je ovaj stari problem, koji je hiljadama godina ispisvao stranice tomova filozosfske i književne klasike, otporan na vreme i društvene uslove, ponovo, neizostvno naš i nov. Njemu vreme očito ništa ne može, baš kao ni snu da se stigne dalje u tumaranjima kroz zamršene, ponekad opasne i zavodljive prašume kolektivnog duha. Tako problem smisla ponovo postaje i “problem” psihoterapije, ili upravo njena nova snaga, potvrđujući da je psihoterapija granična oblast između filozofije i psihologije, medicine i umetnosti.

Psihoterapeut danas postaje saputnik baš na ovom putu. I često je psihoterapeut jedini koji čini da osoba, tražeći put ka smislu, nije potpuno sama.

Da li smo se sveli na brigu o tome kako sebi da priuštimo što više uživanja u kratkotrajnim, prolaznim zadovoljstvima usko vezanim sa tehnološkom i potroškom revolucijom. Da li je sanjati neki veliki, nedostižan san i sav mu se posvećivati, danas postala ludost? Ili je to možda uvek i bio ludi zanos retkih, kojima je vlastita služba bila veći izvor snage za opstanak od ma kavog izvora novca?

Šta nam se to desilo pa smo izgubili zanos, samostalnost i posvećeništvo kojim su se pojedini ljudi odlikovali bez obzira na teškoće u kojima su živeli, ili često baš uprkos njima? Da li nam baš teškoće nedostaju ili su se ona promenile pod dejstvom kolekivne ansestrziranosti za patnju drugih, indivudualistčki orjetisanog društva, usled osećaja bespomoćnosti i ništavnosti pred gigantom masmedijske mašinerije  koja nudi jefinu zabavu i promoviše plitke ciljeve i mentalitet gomile.

Ili je možda zanos stvaralaštva, u svojoj snazi da nas obuzme i izdigne, još uvek, kao što je bilo u svim vremenima, upravo onaj najuzvišeniji beg od uspavljujuće trivijanosti, pojednostavljivanja i infantilizacije kojima smo izloženi na sve načine?

Odgovore na ova pitanja moraće, hteo ne hteo davati svako od nas, iz dana u dan, iz časa u čas. I možda će baš posledice načina na koji svojim životom odgovaramo na ova pitanja, svakoga dana stizati na naplatu, kao dug prema sebi samom čije se plaćanje ne može izbeći.

Piše Nikola Krstić

2020-08-13T11:04:36+00:00

About the Author: