Poštovani,
javljam Vam se jer sam očajan i jer više ne vidim izlaz iz situacije u kojoj se nalazim i koja je po moju psihu izuzetno pogubna.

Imam 18 godina. Još prije polaska u osnovnu školu, svi su uviđali moju izrazitu inteligenciju, slobodan duh i neizmjerno mnogo potencijala uz pomoć kog mogu da doguram daleko. I ja sam u to vjerovao godinama, bez imalo napora diskutujući teme koje su (tada) za moj uzrast bile preozbiljne, imao gomilu društva oko sebe i prosto plijenio svojim širokim vokabularom, samopouzdanjem, veselim duhom i generalno optimističnim pristupom svemu što radim.

Međutim, sa nekih trinaest, možda četrnaest godina, stvari su krenule da se mijenjaju, prvo neprimijetno i suptilno, naizgled bezazleno, dok sve to skupa nije kulminiralo trenutnom situacijom. Razlog drastičnoj promjeni moje ličnosti svakako jeste pubertet (u koji sam relativno kasno zašao), međutim ja ne vjerujem da je to primarni uzrok mog problema. Ja smatram da sam krenuo da propadam onda kad sam na poklon dobio računar sa pristupom internetu. I premda ga još uvijek koristim da čitam (mnogo čitam) i obrazujem se, mogu slobodno reći da se kod mene javila zavisnost od interneta i društvenih mreža. Nego, da ne dužim. Ranije sam većinu svog vremena proveo napolju, družeći se i uživajući na razne, zdrave načine, a kada sam bio u kući, uglavnom sam bio nad knjigom i sa uživanjem učio i obrazovao se. Što su računar i internet više postajali dio moje svakodnevice, moj društveni život i ličnost na početku formiranja, kao i moje ocjene, počeli su da stagniraju. Ja tome nisam pridavao značaj jer sam vjerovao da sam samo malo popustio i da ću se vratiti u svoj standardni kolosijek prvom sledećom prilikom. Međutim, to se nije desilo. Sve više vremena sam provodio za računarom dok su ocjene išle prema nižim.

I pored toga što je moj uspjeh na kraju ključnih razreda za upis u željenu srednju školu bio daleko ispod mog potencijala i mojih mogućnosti, ipak sam uspio da upišem to što sam htio. Tad je cijela ova moja priča poprimila drugačije odlike, naravno negativne. Nekako, kao da sam na samom početku srednje škole samom sebi počeo da produbljujem ponor u kom jesam. Smanjena potreba za druženjem te drugačiji pogledi na svijet, život, muzički ukus i modu uzrokovali su to da se evo i sad, par mjeseci pred završetak srednje škole nijesam uklopio u potpunosti u svoje odjeljenje.
Neki vršnjaci se ponašaju nasilnički, obraćajući mi se s nepoštovanjem i konstantnom potrebom da šikaniraju.

Obzirom da sam kroz to prolazio manje-više cijelo svoje obrazovanje, to mi je vrlo smetalo te mi je ubijalo samopouzdanje i doprinijelo rađanju mnoštva kompleksa, osjećaja niže vrijednosti koji me prate 24/7 i generalno, misao da moja vrijednost na ovom svijetu ne postoji i da jednostavno ne znam čime sam zaslužio postojanje na planeti i traćenje kiseonika.

Bukvalno, pretvorio sam se u osobu koja bi se radije izležavala cijeli dan kod kuće bez želje da se s nekim druži, a nekad sam upravo to prezirao.
Osobe koje smatram najboljim prijateljima su mi to samo fizički, samo verbalno, čak ni sa njima više nemam mnogo zajedničkih tema, potpuno smo se udaljili i to je isključivo moja krivica. Rijetko izlazim jer nemam sa kim, ne proširujem krug ljudi sa kojima se družim i jednostavno mi poslije nekog vremena ljudi dosade.

Ocjene u srednjoj školi su mi se srozale, opštim uspjehom ni u jednom razredu nisam zadovoljan jer smatram da sam mogao daleko više i daleko bolje, tako da sad živim i u tom strahu. Šta ako ne uspijem, ne prime me ni na jedan fakultet i budem morao da radim posao koji mi je mučenje i koji mi škodi i psihički i fizički, šta ako me lična lijenost i povučenost bace na margine društva a mogao sam da imam sve što poželim?

Mnogo me boli to što sam toliko slab da čak ne mogu ni da prepoznam u čemu tačno griješim, šta su moje mane osim ogromne lijenosti, a da ne pominjem koliko mi smeta i koliko mrzim sebe zbog činjenice da sam od hiperaktivne, veoma društvene osobe čija je inteligencija bila daleko iznad prosjeka i čije je samopouzdanje pomjeralo planine, postao iskompleksirana, isprazna, nesigurna i nepotpuna ličnost bez druga, prijatelja, bez osjećaja da vrijedim i želje i volje da nastavim dalje.

Bojim se, samo se bojim.
Bojim se da odem u kafić jer će mi neko nešto dobaciti, da prođem školskim hodnikom jer me peku čudni pogledi, da priđem grupi poznanika i započnem komunikaciju jer se bojim da ću se poniziti, bojim se da pustim svoj lagani, mekani tenor čak i pred porodicom jer će mi glas zadrhtati a grlo stegnuti do gušenja.

Sramota me je više da se samosažalijevam, da se uopšte žalim roditeljima koji su me nebrojeno puta savjetovali šta da radim.

Nakon svih pokušaja, ne znam više da li sam uopšte ikakav trud uložio da se promijenim ili sam samo ja tako mislio. Štaviše, zauzeo sam nekakav pasivan stav i pasivan stil življenja i ušuškan u sopstvenu lijenost, više ne znam kako dalje niti odakle da počnem da se mijenjam, želju imam, ali način ne vidim.
Sav entuzijazam koji nakon razgovora sa nekim osjetim splasne već ujutro i sve padne u vodu, ja i dalje ostajem na mrtvoj tački.

Ne želim uopšte ni da objašnjavam (uglavnom zato što Vi to vjerovatno znate), koliko je teško živjeti u konstantnom strahu i uvjerenju da ne vrijedim, koliko se godinama već ništa ne mijenja na bolje i koliko me misao da svjesno odmažem sebi na putu ka potpunom dnu, progoni i tjera san sa očiju.

Na kraju, izvinjavam se na ovoliko dugačkom mejlu, pokušao sam da ga sažmem koliko mogu ali se ova priča svakako odužila.

Nadam se da Vas to neće spriječiti da ga pročitate i, ako ste u mogućnosti, date mi savjete kako dalje i šta sa svojim životom. Ovako više ne ide, vjerovatno ću uskoro postati suicidalan.

Unaprijed hvala.