da se nadovezem na ovo gore.
sta je uopste nasilje, nekad pomislim da uopste nisam trpio nasilje i da sve sto mi se desilo sam zasluzio. navescu vam par primjera.
otac je, dok sam bio manji (i danas je, samo lakse se podnosi, valjda covjek navikne)znao biti u nekim situacijama poprilicno agresivan, sto je za posljedicu imaalo uvrede, psovke i sl. ako nesto ne uradim kako bi on zelio, odmah bi pocinjao da psuje, ako izrazim svoje misljenje o necemu a njemu se ne dopadne, takodje bi reagovao psovkom. ako bi sta radili po polju, pa nezadovoljim kriterijum odmah bi mi govorio kako necu biti u stanju sebi za hljeba zaraditi, da nisam ni za kur*a, da je*em svoju mater. nekad mi je branio i da jedem jer sam imao visak kg govoreci da sam krmak, jednom me je cak potjerao i udario nogom u zadnjicu. sta ces, dijete odrasta pa pokupi ponasanje onoga s kim zivi, pa sam u srednjoj bio malo problematican, smanjise mi vladanje. znate sta mi je rekao? ‘dabogda ti sahrana bila u petak’ ‘sto me bog kazni sa djecom ovako’ ‘zasto vas nisam ostavio kad sam imao priliku’. to su neki od tih njegovih afektivnih ispada. jel ovo nasilje? jesam li ja zasluzio ove rijeci?

Pozdrav! Ja nisam psihijatrica ali sam se osjetila pozvanom da odgovorim na ovo pitanje jer sam i sama bila zrtvom psihickog zlostavljanja. Naime, pocelo je sa osnovnom skolom. Kako sam oduvijek bila drugacija od drugih, kako izgledom tako i razmisljanjem, bila sam dosta laka meta. Nikada nisam shvacala zasto se to meni moralo dogadati i moram priznati da je to ostavilo velike posljedice.To zlostavljanje nije zavrsilo sa osnovnom skolom, to je trajalo dosta dugo, sve dok nisam sazrela i rekla samoj sebi sada je dosta. Odrastala sam uz divne roditelje i na tome sam zahvalna, ali svi moji prijatelji me nikada nisu prihvatili do kraja. Da skratim, cijeli zivot me prati osjecaj manje vrijednosti i mislim da su svi bolji od mene. NITKO,ali nitko to ne zasluzuje i zao mi je sto si dozivio takve strasne rijeci od strane svoga oca jer to, iskreno, nije normalno i sasvim je razumljivo da ostavlja neke posljedice. Jedini savjet koji imam za tebe je da budes svoj, da se boris za sebe i ne dopustis nikome da pljuje po tebi. Takoder, misli i na to da ti nekoga na isti taj nacin danad sutra ne tretiras. Pokusaj razgovarati sa ocem i reci mu koliko te to boli i kako to utjece na tebe. Drzi se i lijepi pozdrav!

Poštovani,

Na ovaj ili onaj način život je prema nama nasilan, a tom nasilju nažalost često doprinose i roditelji, ponekad i na drastične načine kakve ste Vi opisali.

Na ovaj način kreira se u nama puno konfuzije i neizrečenih osećanja koja traže da budu iskazana i prepoznata od strane drugih ljudskih bića. Ovo nasleđe dragocen je materijal za rad na sebi kroz život i taj rad jeste i naša potreba i naša obaveza prema sebi.

Čitanje svakako jeste jedan od načina da radimo na sebi, ali se ne morate ograničiti samo na psihološku literaturu. Sva literatura koja vam omogućava da se u njoj prepoznate u nekim aspektima značajna je podrška u radu na sebi.

Nama je međutim potrebo i da nas neko sluša, da pokaže da nas razume i vidi, da nas obgrli svojom dobornamernom pažnjom, svojom zanteresovaošću za nas, svojom dušom. Ovakvu vrstu isceljivanja moguće je dobiti kroz psihoterapiju a one se ne mora odvijati i uglavnom se ne odvija kroz zdravstvene institucije.

S poštovanjem,
Nikola