Postovani, postajem sve manje komunikativan, sa ljudima u skoli nemam sta da pricam jedva nesto progovorimo, dok s drugarima van skole nadjem neke teme a ponekad jednostavno cutimo sto mi bude jako glupo ali nzm sta da pricam sa ljudima. Isto se desava i sa devojkama jedino mogu da budem sa nekom koja zna da prica a ja dajem sve neke kratke odgovore i nzm da smuvam devojku vec one muvaju mene. Molim vas pomozite mi nzm jel to neki poremecaj ili sta ali sve postajem manje komunikativniji i plasim se da kad odem na fax necu imati drustvo.
Zdravo,
Sećam se da sam imao slično iskustvo, doduše malo kasnije, tek kada sam krenuo na fakultet. Osetio sam se drugačije, čudno, nesigurno, sklon odbacivanju i to mi je oduzimalo dosta snage. Stoga je tvoje pitanje u meni probudilo jedno poznato i nemirno osećanje.
Stvar je vremenom prošla tako što sam sebi dozvolio da budem u redu i sa tom tišinom koja se stvara. Da, znam, tišina može biti užasno neprijatna, a potreba da je prekidamo pričanjem još je neprijatnija kada nam se zapravo čini da i nemamo ništa pametno da kažemo. Tišina može biti lekovita za nas, a tišina u komunikaciji uvek znači jedno – i toj drugoj osobi je neprijatno i ona isto pokušava da izmisli nešto što bi rekla. Pokušaj da pustiš i budeš u redu sa idejom da ne moraš ti biti taj koji pokreće i održava komunikaciju.
Sa druge strane, taj strah o društvu na fakultetu, mi je dosta skrenuo pažnju. Vidi da li ta tvoja unapred smišljena fantazija možda sama hrani tvoj strah da ne umeš da komuniciraš sa ljudima?
Razmisli malo o svom stilu komunikacije i kako bi želeo da radiš na tome? Kako ti zamišljaš dobru komunikaciji i najpre šta ti je potrebno za dobru komunikaciju?
Srdačno,
Ognjen Vukotić