Poštovani,
Imam problem koji svake godine postaje sve izraženiji . Oduvijek sam tiha povučena i samozatajna osoba. Tokom osnovne škole bas zbog te povučenosti nisam razvila s nikim nekakav pravi prijateljski odnos. Kada sam krenula u srednju školu nadala sam se da će biti bolje no međutim ispalo je još gore. Već sa 16 godina tijekom jednog izlaganja prvi put sam dobila napadaj panike i glas mi je drhtao, nakon toga bilo kakvo izlaganje za mene je bilo izrazito teško i mučno jer sam znala šta me čeka i bila u strahu kako to prekriti da drugi ne primjete. Uvijek sam se nekako pokušavala sakriti od tuđih pogleda jer sam imala osjećaj da me promatraju i da me komentiraju, smiju mi se rugaju ili bilo šta drugo. Kada bi netko zadirkivao pred drugima uvijek sam tu osobu ignorirala, nikad nisam odgovorala već sam samo čekala da završi a poslje sam se bas zbog te moje glupe rekcije osjećala jako loše. Nakon svakog dolaska iz škole sam se osjećala nekako umorno i iscrpljeno od svega. Pri dolasku kući uvijek osjećam mir jer je to moja sigurna zona. No problem je što se uvijek povlačim u sebe najviše vrijeme volim provoditi sama u svojoj sobi i ne ići nikuda razmišljati o tome svemu sto se dogodilo no naravno rezultat toga je da budem tužna i razočarana a ono najviše što činim je razmišljanje o boljoj budućnosti o nečemu sto se nikad ni neće dogoditi kao da na taj način bježim od sadašnjosti ili često budem zabirnuta za svoju budućnost. Jednostavno se u kući osjećam sigurno ali opet to prerasta u strašnu dosadu i konstatno bacanje vremena u prazno. No dok ja nesta planiram, nadam se ili brinem ne postižem ništa osim sto se poslje razočaram a ono najbitnije sadašnji trenutak prolazi i tako ništa nakraju nepostignem. Kad prolazim ulicom kraj drugih ljudi uvijek se nekako ukočim. Kad trebam ići u školu ili bilo gdje cesto osjećam nemir i tjeskobu unutar sebe iako znam da nema razloga za to. Imam jednu prijateljicu koja je jako slična meni te se u njenom društvu uvijek osjećam dobro. No međutim kao da ne znam i ne mogu komunicirati s ljudima. Jedna moja prijateljica s kojom se dugo družim uvijek naravno započinje razgovor ja samo slušam ponekad dobacim neki komentar jer mi je neugodno bas cijelo vrijeme šutiti a poslje shvatim koliko sam u stvari ispala glupa. Kada nam se na kavi pridruži neko treći uvijek samo sjedim šutim i ne znam šta da kažem, a i ako želim nešta reći kao da nastane neka blokada u meni i nedozvoljava mi da kažem išta. Kada izađem van uvijek se osjećam nelagodno ako su u blizini ljudi s kojima sam dobra ili koji mi nepašu pa čak i onih koje nepoznam nekako se ne mogu opustiti i uživati kao drugi pogotovo kada u društvu pristupe neke nove nepoznate osobe jednostavo totalno zablokiram i samo čekam da prođe večer.No bez obzira na sve to uvelike imam potrebu za prijateljima, društvom čak i novim poznanstvima i izlascima. Kad idem u školu, bolnicu ili se vozim javnim prjevozom ne mogu uspostaviti kontakt očima. Koja god osoba bila nasuprot mene jednostavno ju ne mogu gledati u oči već osjećam nemir i tjeskobu i nastojim gledati negdje u stranu ili u pod. Uvijek hodam nesigurno i imam osjećaj da me neko gleda i komentira. Cesto se brinem koji fakultet upisati i kako trenutno pronaći posao jer zbog svoje šutljivosti jednostavno mislim da nebi uspjela u nekom poslu. S obzirom da se dosta brinem o svemu i razmišljam nekako sam uz to uvijek jako bezvoljna za bilo sto da napravim. Više u glavi imam neke vizije šta bi htjela postići nego sto nastojim da realiziram te svoje planove. Nikad ne izražavam svoje misli i osjećaje dosta sam zatvorena u sebe.