Dragi Nikola/Ognjen, ovo je već ne znam koji put da Vam pišem i već mi je, moram priznati, jako neugodno, ali pomogli ste mi sa Vašim savjetima i smatram Vas dovoljno kompetentnima pa se nadam da mi možete pomoći i ovaj put. Naime, pozvali su me na sezonu i vratila sam se nakon nekoliko dana jer jednostavno nisam mogla izdržati taj pritisak. Prošle godine je bilo puno lakše, bilo nas je više i uskakali smo jedni drugima. No, ovaj tempo, koliko god sam vrijedna i radišna, nisam bila u stanju izdržati. Ono što sve teže podnosim je taj pritisak koji ostali stvaraju. Konstantno me uspoređuju sa drugima, što mi je nadasve mrsko i nepotrebno. Ja sam jedinka za sebe i ne mislim da sam bolja od nekoga ili da je taj netko bolji od mene. Nisam fakultetski obrazovana, što ne znači da sam manje vrijedna i nesposobna za život. Imam nekoliko završenih tečajeva i ECDL diplomu i sada gledam koji bi još tečaj mogla upisati. Doma sam cijelo vrijeme, što mi paše i uvijek se nešto radi. Od kako sam se vratila sa sezone, stalno slušam rečenice tipa “pa mogla si izdržati još malo, možda bi se predomislila” ili “osoba x ima 3 fakulteta pa radi na moru kao sobarica”. Ja to, dragi moji psihijatri, više ne mogu slušati. Moja životna priča je, kao i svaka, jako dugačka i trebao bi mi cijeli dan da Vam objasnim zašto sam ja takva kakva jesam ali to, naravno, ovdje ne mogu. Jedino što želim jest da me ljudi puste na miru, da mi prestanu nametati svoja mišljenja, da shvate kako ne moramo svi postati roditelji ili se oženiti/udati. Ja tako ne gledam svoj život i meni je to super. Ali svakodnevno se susrećem sa ljudima koji jendostavno ne znaju kada treba stati. Moji roditelji su radili takve poslove u kojima su pomagali ljudima i to u tolikoj mjeri da bi im ovi trebali biti zahvalni za čitav život. Od pronalaska posla do riješavanja mirovina i sličnog. Ali ja se, još uvijek, zaposliti ne mogu. Znam da je život borba i da ljudi naporno rade. I žao mi je ako je netko moj povratak shvatio kao odustajanje i da me vidi kao neradnika, ali to je jednostavno prelud i nemoguć tempo. Ja 4 posla odjednom sa krvavim palcima raditi ne mogu. Radila sam i na polju, i kao administrator, sobarica, servirka… Ja želim raditi. Ali ne želim da me se siluje svaki dan sa raznoraznim pitanjima i usporedbama. Ja sam prihvatila da nisam ambiciozan tip koji će sjediti na fakultetu. Zbog više razloga. Želim raditi ali u svom gradu. Iako sam administrativni djelatnik, tražim i posao čistačice jer obožavam čistiti i nije me sram to reći. Svaki je posao vrijedan ukoliko se obavlja časno i pošteno. Recite mi, kako da se prestanem živcirati zbog silnih nametanja mišljenja i osjećaja da se konstantno trebam nekome dokazivati? Ne mogu više izdržati to sve i usporedbe sa drugima. Ja sam ja i drago mi je što je tako. Ne možemo svi biti doktori, kao što je moj otac bio, ili odvjetnici, psihijatri, konobari, prodavači… Ja si samo želim osigurati budućnost. U svome gradu i sa plaćicom za koju znam da će biti moja i meni dovoljna. Ispričavam se na dužini teksta ali mislim da ste shvatili šta sam ovime htjela postići. LIjepi pozdrav i jedno veliko hvala što pomažete svima kojima je to potrebno 🙂