Poštovani,
obraćam vam se ovim putem kako bi mi rekli da li je moj problem prolazne prirode ili je pak vrijeme da posjetim psihologa ili psihijatra.
Imam 32 godine i pre tačno godinu dana rodila sam prvo djete, djevojčicu, zdravu i hiperaktivnu. 
Odmah po rođenju, beba je još u porodilištu, a kasnije i kući, non stop plakala, iako je bila zdrava. Takođe sam imala problema oko dojenja, koje je bilo bolno. Povrh svega, treći ili četvri dan života bebi se inficirao pupak (bolnički instrumenti nisu bili kvalitetno dezinfikovani) i odmah je primila 19 geramicina, slabo je napredovala i pored mojih stalnih hranjenja i danju i noću. Bukvalno da nisam te prve mjesece (oko 3 mjeseca) gotovo nikako ni spavala, sama sam brinula o bebi i do 3 mjeseca nisam ni osjećala potrebu da mi neko treba pomagati. Majka i svekrva nisu bile u mogucnosti da pomognu, jer žive u drugom gradu i nisu najboljeg zdravstvenog stanja. Suprug zaposlen. A onda sam počela da osjećam umor, gubim koncentraciju, a najviše su me umarala pranja ruku, bebinih stvari i svega sto nju može da dotakne, a sve zbog straha da bebu „ne zarazim bakterijama“. Kako nisam mogla sve to da odradim kao prije molila bih supruga da ide sa mnom kada perem ruke, flašicu itd. Pri tom nikada nisam htjela njemu da dam da on to radi, jer sam mislila da samo ja to znam kvalitetno da odradim i nikom nisam vjerovala. Veoma često je dolazilo i do svađa zbog moje tvrdoglavosti (vezano za to da mu nisam dala da me zamjeni u pranju). Moram jos da naglasim da sam po prirodi pedantna i perfekcionista. Na početku mi je smetalo kada mi je suprug predlagao da posjetimo psihologa (jer nije stručan i ne zna da li mi samo pravi medveđu uslugu time što mi povlađuje i sl.), ali sada ja insistiram na tome, jer počinje da mi smeta što evo nakon godinu dana od porođaja problem još traje. Moram napomenuti da je u velikoj mjeri dosta stvari nestalo kojih se plašim (da li će bebina stvar dotaći nešto prljavo, da li će duda dotaći nešto prljavo…), ali nikako ne mogu da se oslobodim straha da li sam dobro oprala ruke i sudje. Nikada ranije nisam imala problem sa tim. Sada sam, da bi bila sigurnija u svoje pranje, počela da pravim čitav ritual oko toga i ne radim to vise logički (ako su ruke prljavije više ih pereš i obrnuto, kao prije poroda), nego moram da propratim svaki korak u tom šablonu pranja ruku, bez obzira da li su prljave ili ne.
Šta mi predlažete da uradim-posjeta psihologu, psihijatru, ili će sve proći?
Unapred zahvalna