Pomoc 2017-12-05T19:19:56+00:00
asked 6 years ago

Postovani, imam 16 godina i vec duze vreme osecam se jako nestabilno, nervozno i depresivno. Sve imam potrebu da analiziram duboko, na sve obracam paznju i ne znam kako da se oslobodim toga. Postavljam sebi neka glupa pitanja na koja ne mogu da dam odgovor i na koje niko nikad nije nasao odgovor, a ubedjena sam da odgovor postoji, zelim da dodjem do neke istine za koju cu moci da se uhvatim bilo kad u zivotu, da me odrzava i onda se stalno vracam na to i opterecujem sebe. Imam te neke opsesivne misli, sve se to nekako javilo iz cista mira, nemam konkretnog uzroka. Ne znam cesto ni sta pricam, misli mi lete. Cesto jedva zaspim zbog tih prisilnih misli. Drugi mi kazu da sam bas haoticna licnost, a i ja se upravo tako osecam. Ne znam ko sam, sta treba da radim, koji su moji zadaci u zivotu. Osecam da mi stalno neko treba ko ce da mi govori sta da radim, ja kad ostanem sama sa sobom ne znam sta cu. Razmisljam i da se ubijem, ja i ovako ovoj planeti nisam potrebna.Nije joj niko od nas ni potreban u sustini. Pricala sam sa razrednom o tome, ona to vidi kao adolescentsku krizu,nije mi puno pomogla a i ja to vidim kao jedino svoj problem i da ja jedina mogu da pronadjem resenje. Kod mojih drugarica nije to uopste tako, njih muce neki drugi problemi koji su ”prizemniji” po meni, ne znam kako bih rekla. Neke se plase razgovora sa drugim ljudima, imaju strah da pricaju pred grupom, pate jer nemaju decka a ja sam sva nekako van toga, kao da je moj problem mnogo slozeniji. Kao da sam odjednom pala sa neke druge planete medju ljude i sad treba da se snalazim, kao da sam odjednom postala svesna svega.Do sad nisam uopste ni zivela. Svako novo iskustvo, neka lepa stvar kojoj se drugi oduseve, ja ostanem potpuno ravnodusna. I u komunikaciji sam takva,nadmena i hladna kako drugi kazu, ali zaista nije tako, ne zelim da tako izgleda.Mozda ne volim da pricam o svakodnevnim stvarima, da tracam stalno i caskam o neobaveznim temama pa ljudi odbijaju razgovor sa mnom i ne zainteresuju se za mene. Razmisljam bukvalno o svemu i bas se osecam optereceno, imam tu neku predrasudu da mene nista ne moze da zainteresuje niti ce ikad moci. Da li je ovo samo neka prolazna faza, pocetak depresije ili nesto slicno? Pitam se da li sam ja normalna uopste jer ovo se granici sa ludilom. Teska sam sama sebi. Hvala na savetu unapred

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 6 years ago

Zdravo!

Izvini zbog kasnjenja sa odgovorom.

Zapravo, sa 16 godina mi tek dolazimo na pozornicu i sasvim je prirodno da smo u procesu orjentacije. Ko sam ja, koja je moja svrha i kuda zelim da idem pitanja su na koja ce odgovoriti zivot u raznim svojim fazama.

Ovu nestabilnost ne podnose svi na isti nacin. Neki ne obraju paznju a nekima ja bas tesko.

Vazno je da polako upoznajes sebe i svoje osobine, bilo da ti se svidjaju ili ne. Mozes ih nacrtati i oredstaviti.

Taodje je vazno da razvijas svoja interesovanja, hobije, svest o tome sta ti se dopada i zbog cega, bilo da je u pitanju muzika, film, sreije, sport, knjievnost…

Sve to zajedno pomaze nam da osetimo sebe i razvijemo svoj identitet.

Zelim ti puno srece!

Nikola

)