asked 9 years ago

Ne dotice me skoro nista. Ne osjecam nista. Cesto se naljutim zbog nekih sitnih stvari i reagujem burno.Osjecaj srece ili bilo koji drugi vrlo brzo prodje i onda opet nista. Zamolila bih vas za bilo kakvo objasnjenje.

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 9 years ago

Zdravo,

najpre srecna ti Nova godina, i hvala ti za pitanje, s kojim mi nije bilo teško da se povežem jer se radi o temi koja je i deo mog iskustva. Tvoje pitanje tiče se jednog stanja koje se naziva desenzitizacija, a u kojem je osoba odlučila da je bolje da ne oseća, nego da oseća veoma neprijatne i bolne emocije. Takvu odluku donosimo obično kada doživimo traumu, veliki gubitak, neko teško ili dugotrajno trpljenje, ili smo lišeni nečega što nam je veoma značajno. To je prirodan i zdrav pokret zatvaranja duše kojim se štitimo od velikog bola ili ugroženosti.

Neobično je kako smo stvoreni i da odemo od života, onda kad nam je to spas.Mi smo našim zidom odeljeni ne samo od opasnosti, nego i od samih sebe, od ljudi i iskustava, od novosti, od promena. U toj izolaciji ništa nas ne dotiče, kontakti presahnjuju, naš svet postaje rutina, ponavljanje, ispraznost. Teško je živeti u gluvoći zidova. Teško je i konfuzno ne umeti ostati u kontaktu ni kada se ponekad desi da neko prođe zid i priđe nam. Nemamo podršku iznutra, a ne puštamo podršku ni da uđe spolja. Nismo nigde. Ponekad, kada trauma prođe, i život se vrati u normalu,ili mi odrastemo, ne uspevamo lako da povratimo spontani doživljaj života i kontakt sa našim osećanjima, zid je čvrst, a računamo možda će nam još zatrebati, pa smo neodlučni u rastanku sa njim.

Ali smo istovremeno obdareni i velikim, žilavim kapacitetom evolucije da ostanemo u životu i kad je najteže, i da život opet otkrijemo u njegovoj lepoti, punoći,izazovu i težini. Nemanje osećanja je zapravo privid. Ne bih se baš složila sa tobom da ništa ne osećaš. Navela si da lako osetiš intenzivnu ljutnju. Iza nje obično stoji intenzivan bol, a iza bola ljubav i povreda. To su sve najznačajnije emocije. I sve su tu, sve ih imaš, jedne ispod drugih. Osećanje praznine se javlja kad prestane opasnost, i služi nam kao korisna poruka o našem nezadovoljstvu: Život iza zida mi više nije dovoljan. Želim da se pomerim s ovog mesta.I ok je ako možda sada ne znaš kuda bi se pomerila. Ti postojiš. Možeš da osetiš kako dišeš, kako mrdaš telom ili miruješ. Svet postoji oko tebe, a praznina znači da samo još nisi krenula prema njemu. Doživljaj praznine nas poziva da provirimo iza zida, da koraknemo opet u svet, da stupimo u kontakt sa drugima, da doživimo nova iskustva, i da rizikujemo, jer života bez rizika – nema. I da pre svega, ponovo osetimo sebe.

Rekla bih da u tebi živi velika energija koja čeka da kreneš na onu stranu zida, prema svetu, prema životu. Činjenica koja potkrepljuje moj utisak je da si ti ipak vrlo konkretno posegnula u potrazi za svojim odgovorima, i postavila si ovde svoje pitanje. A to je veliki i vrlo značajan korak.

Podržavam te da pokušaš da se setiš koje životno iskustvo ti je bilo teško i opasno u toj meri da si se zaštitila neosećanjem? Često nam pomogne i da se setimo kako smo se osećali u duši, u telu, pre tog iskustva, i da lagano vežbamo da vratimo u sebi taj osećaj. Ili da probamo i nešto novo pa pratimo kako se u tome osećamo. Terapija ima dobre rezultate u radu sa desenzitizacijom. Ali i prijateljstva i podrška, i neka nova iskustva podstiču nas u rastu. Za kraj, podelila bih s tobom jednu vrlo kratku i meni izuzetno dragu pesmu koja govori o jednom trenutku u ovom iskustvu:

“Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
tišti me.”

Srdačan pozdrav,
Nevena