Poštovani Nikola,
interesuje me koliko ljudi u toku svog života iskusi pojavu paničnih napada?
Poštovana/i,
Mislim da smo svi u prilici da povremeno osetimo blaže sinptome paničnog napada kao što su lupanje srca, znojenje dalnova i slično.
Ipak prema podacima koje sam uspeo da pronađem (Edmund Born, [i]The Anxiety and Phobia Woorkbuk[/i]) između 2 do 3% sveske populacije ima dijagnostikovan panični poremećaj i panični poremećaj sa agorofobijom (strah od otvoreng prostora).
Treba imati u vidu da su podaci iz 2005. godine i da se procenjuje da barem još toliko ljudi pati od paničnog poremećaja koji nije dijagnostikovan jer nisu zatražili pomoć lekara.
Kada uzmemo u obzir dramatičan rast klijenata s dijagnozom ili sinptomatologijom paničnog poremećaja tokom poslednjih nekoliko godina, mislim da možemo bez preterivanja reći da danas svakao više od 7% svetskog stanovništva pati od paničnog poremećaja.
S poštovanjem, Nikola
A pretpostavljam da oni koji nemaju panični poremećaj verovatno pate od nečeg drugog, tako da smo svi u nekom zajedničkom loncu i nema niko da nekad nije okusio neki poremećaj i sl. u nekim okolnostima u životu?
Odlična poenta! Psihičke krize zaista su deo našeg života. Koliko su samo danas rasprostranjena psihosomatska oboljenja, koliko nas ima teškoća sa gojaznošću, koliko su rasprostranjene adickije, koliko nas ima problema sa autoritetima, ima li ikoga ko nije prošao kroz ljubavne probleme raznih vrsta, zar nismo izloženo orgomnom stresu i neizvesnosti, zar ekran televizora nije emiter nesnosnog mentalnog zagađenja, koliko nas je na ovaj ili onaj način bilo zapostavljeno ili neadekvatno tretirano u detinjstvu, jesmo li zadovoljni svojim odnosm sa roditeljima, supružnicima, prijateljima, komšijama, decom…
Ipak psiha je čudesna. Većina nas uprkos svemu zadržava funkcionalnost, uživa i raduje se životu. Životna sila je jaka. Načini na koje naš psihički aparat uspeva da izađe na kraj sa izazovima predsvlja vrhunsku kreaciju prirode. Ponekad su poremećaji deo te kreacije. Psihosomatska oboljenja na primer mogu se javiti usled duge izloženosti stresu i potiskivanja nezadovoljstva radi viših ciljeva. Čak i tada ona čuvaju elementarnu funkcionalnost i tu su umesto težih poremećaja da tako kažem.
Najzad suočavanje sa mentalnim problemima ima svoj viši smisao. Ono zahteva od nas da zastanemo u životnoj trci i posvetmo se preispitivanju sebe i svog života u nastojanu da otrkijemo novi životni smisao, da razvijamo drugačiji odnos prema sebi i drugima, da pronađemo u sebi više hrabrosti i kapaciteta za prihvatanje sebe i drugih, više širine i topline da nađemo podrške za adekvatnije postavljane granica i veće preuzimanje odgovornosti za ono što nam se događa. Jednom rečuju psihiči problemi, teškoće i poremećaji u samom su korenu razvoja naše životne mudrosti.
S poštovanjem, Nikola