asked 9 years ago
Postovani psihijatri, ovo nije prvi put da vam se javljam u iskreno, neugodno mi je ali ne bih opet bila ovdje da ne cijenim vas i vase odgovore. I znam da mi necete zamjeriti. Naime, ja jednostavno vise nemam volje, energije, zivaca i snage ispricavati se za nista i opravdavati se za nacin na koji zivim svoj zivot. Nikome nista ne radim, introvert sam, odgojena sam casno i posteno, imam preveliku savjest i jako izrazenu moralnu osvjestenost. Kod nas stalno netko dolazi i obicno ako mi se ne razgovara, maknem se i odem u svoju sobu. Ali sa druge strane, to je moja kuca i ako mi se ostaje sjediti na terasi, ja cu ostati. No onda krece provokacija i lavina pitanja. Od kada ces se udati, kako to da nemas decka, jesi ti mizandrist, kakvo je to cudno ponasanje, ljudi u tvojim godinama imaju djecu… Ja nemam vise zivaca, srecom, pomognem si auto sugestijom i smirim se, mogu se izvrsno kontrolirati i nisam ludakinja. Ali mi masu puta dode da udarim sakom po stolu i da se izderem MA PUSTITE ME NA MIRU VISE!!!! DOSTA!!!!! I to samo ostane u mojoj glavi. Ja ne zelim djecu, muza, decka, ja ne zelim nista od toga. Aseksualna sam, aromanticna i k tome introvert koji uziva u gledanju filmova, citanju, poeziji, slusanju glazbe, kucanskim poslovima i dugim setnjama. Nisam luda niti cudna, ja samo zelim stalni posao i zivjeti sama i imati svoj mir (danas sutra). Nikada nisam razmisljala kao drugi i nikada necu. Trebala sam otputovati na sezonu ali sam odustala jer se svaki puta pojavi neka psihicki bolesna osoba koja me ubije u pojam i rekla sam mami da jednostavno ne zelim opet riskirati. Ona ne prica samnom od jucer a jedna obiteljska prijaeljica koja je navratila je rekla kako sam ju jako razocarala. A sa cime sam ih razocarala? Pa sta bi bilo da sam ubila nekoga ili udarila, mucila, vrijedala i ostale bolesne stvari? Nista ne radim nikome, problem je sto imam tu prokletu griznju savjest radi svega i svacega. I uvijek se svodi na to da mi drugi kazu za posao u sezoni pa misli na mamu ona ce patiti. Pa kakva patnja, ima krasnu mirovinu, zivimo divno i prekrasno se slazemo, sve sto mi treba je stali posao ali ne zelim na sezonu jer sam imala jako teska i losa iskustva. Molim vas recite mi jesam li ja zbog toga monstrum? Pa jel to tako strasna stvar? I usput, gdje god sam radila, uvijek sam roditeljima davala 90% svoje place jer su to moji roditelji i jer ih najvise na svijetu volim (tata je umro prije 4 godine).I zato zelim stalni posao jer imam oajecaj nekoga duga prema mami iako ona kaze da su to glupostim ali sezona bi me ubila opet. U jednu ruku ju krivim jer me opominje radi stvari koje nemaju veze sa nicim i od tuda ta griznja savjest. Sto da cinim? Oprostite na duzini teksta. Sa postovanjem, P.
Psihoterapeut Team Staff answered 9 years ago
Poštovana,
Čitajući vaš novi post, podsetio sam se vaših starih pitanja. U odnosu na njih, mogu da zapazim vaš značajni napredak. Sada vidim da više slušate sebe i da činite onako kako osećate da vam se radi; odlazite kada vam se odlazi, ostajete kada vam se ostaje, bivate tamo gde želite, kada to želite. Kada to vidim, osećam da mi je zbog vas veoma drago.
Ljudska je potreba da budemo prihvaćeni. Stoga je potpuno u redu da je to i vaša težnja. U redu je i to što zbog neprihvatajuće sredine osećate ljutnju, ona je normalan deo tog procesa, takvih situacija i vi ste počeli sa njom da se povezujte. Želeo bih da vas podržim u tome da nastavite da istražujete svoju ljutnju. Međutim, istina je da sredina ili bar jedan deo nje, neće uvek biti u mogućnosti (ili želji) da nas prihvati onako kako bismo mi želeli. U redu je da nam je zbog toga teško, ali to je nešto sa čime jednostavno nešto sa čime se mora živeti. Možete zamisliti sredinu, sa svim ljudima do čijeg vam je prihvatanja stalo i reći im: “Svesna sam da me nikada nećete prihvatiti onako kako bih ja to želela.” i videti kako je to za vas kada to izgovarate.
Srdačno,
Ognjen Vukotić