Postovani,
Udata sam i jako volim svog supruga ciju bebu cekam i kojoj se jako radujem. Brak nam je u redu ali ako imamo nesuglasice to ne onda haos. Svadjamo se oko jedne jedine stvari.
Moj muz (kada je samnom a verovatno i kad je sam) gleda u druge zene. I to ne u oci ili kosu pa da procenjuje njenu lepotu, vec gleda u grudi i zadnjice. Mene je to jako potresalo i odlucila sam jednog dana da ga pitam da li je zadovoljan sa mnom i seksom i da li je to do mene. On je rekao da nije vec da pogleda na sekundu, dve ili tri (nekad mu se desi i duze) da ne zamislja tu zenu sa sobom (ako je to istina) i da pomisli kako ima lepe velike grudi ta neka i dobru guzu i da pomisli samo kakva je ona u seksu i da zamisli kakva joj je …kako da kazem…intimna zona… Za jednu je cak rekao da je u jednoj sekundi pozeleo da je uhvati za guzu. Mi smo u braku i cekam njegovo dete ali zelim da mi vi kao psiholog kazete kako da se postavim. U mom okruzenju misljenja su podeljena. Jedan deo drustva smatra dato nije za tolerisati dok jedan deo smatra da je to normalno i da to rade svi muskarci. Molim vas kazite mi sta je realnije i kako da se postavim jer ga jako, jako volim i zelim da ovo dete raste uz oba roditelja ali me ovo gledanje i razmisljanje o tudjim intimnim delovima ubija u pojam. Ja sam pokusala u par navrata da pricam sa njim ali se su se svi pokusaji zavrsavali zustrom raspravom i njegovim pakovanjem kofera.
Hvala vam unapred.
Postovana,
Znam mnogo parova koji zajedno gledaju i komentarisu izgled drugih zena i muskaraca, a da to ni najmanje ne smta njihovoj vezi. Ono sto Vi mozete je, dakle, raditi na svojim strahovima i svom osećaju vere u snagu pripadanja.
Moja dobra prijateljica kada joj se svidi neki glumac pokazuje njegove sluke svom suprugu i u sali govori da ima novog decka na koga se lozi. Mislim da to ne smeta njihovom braku jer su njih dvoje dugo zajedno i sasvim su sigurni u to koliko mnogo znace jedno drugom. Bez prorade strhova i ravoja vere u braku cese uvek naci razlozi za sumnju i ljubomoru.
S poštovanjem,
Nikola
Zdravo,
sa deckom sam 6 i pol godina. Nismo imali velike probleme u vezi, a i one koje smo imali, prebrodili smo. Vjencanje smo zakazali za juli i mnoge stvari obavili..U medjuvremenu, imali smo mnogo obaveza i stresa, tako da je on postao anksiozan i poceo je uzimati antidepresive-na lijecnicki recept. No, uslijed tog stanja, on je sada nesiguran u vjencanje, nezainteresiran za posao, za nasu vezu i buduci brak, kaze vraca se stalno u proslost, brine hoce li brak biti dobar, osijeca se prazno, itd., itd. Ne znam sta da radim i kako da se postavim, a povrh svega toga govori da sam mu bitna, da me postuje i da ne zeli da me izgubi. Takodjer, ima promjene raspolozenja, sad je ovako, sad onako. Ne znam zaista sta da radim, previse mi je to pred tako vazan dogadjaj…
Hvala.
Poštovana,
Ulazak u brak zaista je vrlo važan događaj i prirodno povlači sa sobom preispitivanje, neodlučnost, stare nezavršene poslove, evenutalnu traumatizaciju koju nosimo iz kuće a u vezi sa brakom naših roditelja. Možda je vašem partneru zaista potrebno vremena. Kako se Vi osećate sa tim?
Sigurno bi bilo dobro da vaš partner uz medikamentoznu terapiju otpočne i psihoterapiju, kako bi imao mesto gde će prorađivati ove važne i možda za njega nužne procese.
Dok to traje, Vi se možete okrenuti svojim procesima. Meni je ostalo nejasno šta ste hteli reći pod tim da vam je “to previše pred tako važan događaj”. U kom smislu previše? Koje je procese sve ovo pokrenulo u vama? Imate li mesto gde na miru možete da ih artikulišete i izgovarate? Možete li to sa svojim partnerom? Imaju li ti procesi neke veze sa vama i vašom životnom pričom, odnosno vašim izborom baš ovakvog partnera? Mislim da su to dobra pitanja u koja možete gledati sa svojim teraputom.
S poštovanjem,
Nikola