npadi, borba sa identitetom, teska anksioznost 2012-12-17T23:04:59+00:00
Forum Život PitaCategory: Anksioznost, Fobije, Socijalni strah, Prisilne misli...npadi, borba sa identitetom, teska anksioznost
asked 11 years ago

Zdravo! Imam 23 godine, zavrsila sam osnovnu skolu, gimnaziju i prije mjesec i po dana fakultet. IMAM TESKE PSIHICKE PROBLEME, PRITOM NE ZNAM KAKO DA IZADJEM IZ TOGA.SVE TO ZAJEDNO PRAVI MI VELIKE STRAHOVE, S TIM DA NI JEDAN NEMA PPRAVU OSNOVU.JEL SRAMOTA BITI BOLESTAN, JEL SRAMOTA POSETITI PSIHOLOGA?? Sve to utice da se osjecam jos losije,jer negdje glumim savrenu osobu, ustvari sam daleko od toga i kad se otkrije sustina to je cista gluma. Imam ceste napade panike, ponekad pozelim da izadjem iz svog tijela i udjem u neko drugo, ne prepoznajem sebe , u tim trenucima nikome ne zelim da se javim, da li su ti napadi normalni, kako da ih kontrolisem ,a da se pritome ne bacam po podu i ne povredjujem sebe fizicki. JEl normalno da covjek nije normalan, jel normalno da covjek nekad ne prihvata seb,ne prihvata promjene, da ne prepozna sam sebe u nekim trenucima, Hvala unapred!

)

7 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

Pre svega želim da vam čestitam na stečenom akademskom zvanju! Mislim da ste uprkos svemu uspeli za sebe uraditi veliki i važan posao.

Nije sramota biti bolestan i nema suštinske razlike između psihičkih i bilo kojih drugih bolesti. Štaviše, najveći broj somatskih oboljenja ima za osnov psihičke faktore, tako da zapravo i nije moguće podeliti bolesti na psihičke i telesne. Čovek je psihičko biće i psiha je “upetljanja” u sve što mu se događa.

Civilizacija koju smo stvorili i društvo u kome živimo duboko su poremećani, pa nije čudo što nam je svima zdravlje manje ili više narušeno. Što se paničnih napada tiče oko 40% žena i 30% muškara ih pre ili kasnije iskusi.

Obraćanje psihijatru i psihologu, dakle, ne samo da nije sramota, vać pokazuje zrelost i odgovornost prema sebi i drugima.

Da bi ste sebi pomogli biće potrebno vremena, upornosti, predanosti, rada na sebi, ljubavi… Kada su u pitanju zdrave osobe panični napad zapravo nije opasan, ali je veoma neprijatan. Nema svrhe boriti se protiv njega, nema razloga ni da se bacate po podu to nije karakteristično za napad panike. Možda je tu po sredi i neki drugi oblik problema. Da bi ste to saznali, morate otići da vas pregleda psihijatar. Kada je panični napad u pitanju jednostvo sedite, primirite se i sačekajte da prođe. Budite svesni da vam se ništa strašno ne može desiti i da će napad proći. Psihijatar vam može prepristi lekove koji će smanjiti intenzitet i učestalost paničnog napada i dati vam vremena da se pozabavite sobom.

S poštovanjem, Nikola

)

Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Najprije Vam hvala na odgovoru , Gledacu ili da Vas posjetim ili da porazgovaramo prelo skajpa. Kako god znam sta hocete da mi kazete, nekako to sto govorite dopire do mog organuizma i prolazi kroz mene , samo smatram da ce trebati jos vremena da se snadjem u sopstvenoj kozi i da izadjem iz vohi vrtloga u kojima sam sada. Nako zavrsenog fakulteta sam se vratila kuci iz grada gdje sam studirala. Kuci mi je ne samo dosadno, nego i tesko da se ponovo naviknem. Jel moguce da sam za cetri godine postala jedno sasvim drugo bice koje taj stari nacin zivota zeli da zaboravi i prihvati neki novi? Jel moguce da se covjek jako tesko navikne na lose, a vrlo brzo se adaptira na dobro. Kao da se u meni lomi vise osoba, jedna koja bi sada dala sve na svijetu da ponovo ide u Novi Sad i jedna koja zna da je to nemoguce i ubjedjuje sebe kako joj je dobro ovde. Jel moguce da su mi sad svi ovi ljudi kuci stranci, da mi vise njihvo nacin zivota ,njihova razmisljnja ne odgovaraju i da me samo vracaju na period prozivljen do 19. godina, a ja zelim da sam iznad toga , kolko zelim da sam iznad toga toliko se i plasim nekih novih navika. Jel tacno da covjek tokom zivota prolazi kroz faze i da kroz sve te faze postaje neko drugi , da se ukusi , mirisi , boje, iskustva i sve jednostavno mijenja, da vremenom postajemo neko drugi ,a pritom se plasimo da izadjemo iz sopstvene caure. Znam da nema razloga tolikoj panici ,znam da treba da prihvatim sebe , da zavolim sebe ,jer samu sebe nisam ni birala , sve ja to znam ,ali bojim se da cu negdje o tome tek trebati sa nekim da razgovaram i da vidim sta se to desava u mom organizmu. Sto se tice povredjivanja fizickog , gledam da ih izbjegavam,ali napadi su nekada toliko jaki da dolazi do totalne amnezije , da poptuno ne znam nista, i da mi treba bar nekoliko minuta da se vratim u prvobitno stanje,da objasnim sebi ko sam ,sta sam , da nadjem neku sebe u sebi. Tesko mi je jako da o ovome pricam ,nikome nikada ovo nisam izgovorila , ali mislim da je krajnje vrijeme da stanem oci u oci sa tim.

)

Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

Drago mi je da su moje reči dorple do Vas. Mislim da ste u pravu kada kažete da je vreme da se suočite sa sobom i da sa nekim o tome razgovarate. Gledajte na to kao na unutrašnje putovanje ka sebi.

Periodi velikih promena, kao što su promene načina života, inicijacije u nove identitete (npr. završetak studija), promene meste boravka.., često koincidiraju sa paničnim napadima. Moguće je da ste za pet godina došli na neke nove pozicje i da je sada Vaša psiha zbunjena kada treba da se “vratite na staro”. Naročito je nezgodno ako pri tome nemate posao ili nešto slično što bi podržalo novi identitet.

Verovatno se osećate kao da ste se vratili unazad kroz vreme. Sve je ostalo isto osim Vas i sada ste zbunjeni i uplašeni.

Neki kontinuitet ipak postoji a Vaš zadatak je, kako i samo primećujete integracija starog i napuštenog sa novim koje još nije dovoljno ojačalo. Vas svakao ima i u jednom i u drugom.

S poštovanjem, Nikola

)

Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Na pisala sam citav jedan tekst,ali izgleda da nije stigao. Vjerovatno zbog loseg interneta. Kako god nije mi tesko da ponovim. Mislim da nikad ljepsu recenicu od ove ” Verovatno se osećate kao da ste se vratili unazad kroz vreme. Sve je ostalo isto osim Vas i sada ste zbunjeni i uplašeni. ” nisam cula. Nasli ste jedno pravo objasnjenje za moje stanje. Tesko je biti covjek, to tek sada shvTAM , PROLAZIMO KROZ RAZNE KRIZE, I TEK KADA SAM OVDE PROCITALA POJEDINE PROBLEME ljudi shvatam da ste u pravu kada kazete da ne samo da nije sramota posjetiti psihologa nego naprotiv, to je velika odgovornost prema sebi. Kada citam Vase odgovore u potpunosti sam predana i te rijeci prolaze kroz mene. Za samo ovako kratko vrijeme postigli ste da poslednje tri noci spavam , sto se nije desilo poslednjih pet mjeseci , sto znaci da mi i te kako pomazete. Pocela sam ponovo da sticem volju, da ustanem , da se borim, da prihvatim sebe i svoje tijelo. Nisam vjerovala da moze djelovati na mene bilo sta,ali ovde necu stati, svakako da cu gledati da razgovaram sa Vama i kada budem u boljoj poziciji da kupim sve potrebno za skajp i da poopricamo, mislim da live efekat ce dati jos bolje rezultate. Covjek ocigledno tokom zivota otkriva neke nove stvari o sebi koje ne moze, ali mora da prihvati. Tesko je boriti se sa ovim vrtlogom koji se zove psiha. Posto uvijek imam gomilu pitanja, sada imam samo jedno. Jel mogu ce da covjek ponekad ima taj osjecaj da mu niko ne prija za razgovor , cak i u najtezim trenucima, da jednostavno ce radije pogledati neku emisiju i iskljuciti se iz svijeta stvarno za trenutak , nego sto ce pozeljeti da prica sa bilo kim od svojim prijatelja?? Na sav ovaj moj povratak kuci , bez posla, bez para, bez nekog odredjenog drustva i momak sa kojim sam bila me ostavio. Mislim da je to bila kap u punoj casi. Bio je osoba kraj kojeg sam zavoljela prvo sebe pa tek onda njega, postala sam neko novi ,bolji, kvalitetniji. Vodili smo duge razgovore i uvijek je bio tu za mene, sad najednom te paznje nema. Pozelim nekad da popricam s njim ,eto tek prijateljski,ali postao je gluv za mene,za moj zivot, bez nekog odredjenog razloga. Kako da se naviknem da zivim s tim da on vise nije dio moje sadasnjosti i da sam se vratil OPET NA NEKE POCEKTE, OPET SE OSJECAM KAO DIJETE koje besciljno luta i nigdje ga nema.Ovde pricam stvari o kojima nisam progovorila 23 godine i olaksavam se jer vidim dac djelje. I sad po prvi put ne smatram sebe ludom niti da je sramota icci kod psihologa nego da sam pogrijesila sto nisam isla odavno. Voljela bih da budem ona kakva sam bila za vrijeme zvojih studija , vedra nasmijana , pozitivna, da me nista ne moze zabrinuti. Sad sam bezvoljna, neidentifikovana, ne ustajem , ne ogledam se, niti imam zelju. Sad je jos i dobro kako je bilo poslednjih mjeseci. Hvala Vam sto ste tu i sto niste gluvi za mene i za sve ljude koji Vam se obrate.

)

Psihoterapeut Team Staff answered 11 years ago

Poštovana,

Veoma mi je drago da naši saveti imaju blagotornog uticaja na vas. Posetioci poput vas čine da ovaj sajt, blog i za njega vezani napori našeg tima imaju svoj puni smisao. Želim da vam se zahvalim na vašoj otvoreosti i hrabrosti i čvrsto verujem da će i drugi posetioci sajta imati koristi od naše prepiske.

Potpuno ste u pravu da u životu prolazimo kroz razne krize. One su važne za nas jer korz njih rastemo i razvijamo se. U svakom od nas leži potencijal za srećan i ispunjen život, ali to ne znači da će problemi nestati. Živeti to znači boriti se sa problemima i u toj borbi biti nekad više a nekad manje uspešan.

Što se vašeg pitanja tiče, sasvim je uredu da ponekad jesmo a ponekad nismo raspoloženi za razgovor sa prijateljima. Sasvim je u redu da će mo ponekad radije ostai kući i gledati televiziju, a ponekad izabrati družanje. U nekim fazama više smo skloni jednom ili drugom načinu. Ono što može ukazivati na probelam to je da potpuno ili skoro potpuno preovladava jedna od krajnsti a mi osećamo da nasm to ne prija. Tada je možda vreme da se malo trgnemo i pokušamo drugačije, ne bi li videli kako se osećamo kada dan provedemo na neki drugačiji način.

Rad je vrlo važan za mentalno zdravlje. Vrlo je važno da nađemo načina da zaposlimo sebe bilo čime. Rad, čak i volonterski, obično čini da se osećamo bolje.

Ovo poslednje pogotovo važi kada pored svih nedaća još prolazimo i korz krizu separacije i žalovanja izazvanu raskidom emotive veze. Normalno je i potrebo dati sebi vremena da se gubitak odboluje (a Vi ste, koliko razumem, dosta izgubili ne samo na emotivnom planu), ali je isto tako važno da se vreme ispuni bilo kakvim radom ili stvaralašću.

S poštovanjem, Nikola

)