neuspesnost 2019-08-23T11:03:15+00:00
Anonymous asked 5 years ago

Postovani,
Pre nego sto sam hteo da postavim svoje pitanje, citao sam odgovore koje ste davali drugima. Vi tu spominjete termine kao sto su Porodicno polje, zivotni skript, transgeneracijski prenos traume itd. Svi ti termini su mi poznati iz clanaka koje sam citao pokusavajuci da sam sebi pomognem.
Mene muci taj duboki dozivljaj nesnadjenosti u svetu, taj duboki stav da ja nisam vredan ljubavi I paznje, taj utisak o svetu kao nedovoljno bezbednom mestu I sve u tom smislu. Sve to je dovelo do jednog neuspesnog zivota ispunjenog povlacenjem u sebe I odbacivanjem I ismevanjem od strane okoline. A ono sto uvidjam je da ta moja unutranja stanja ne mogu tek tako da se promene, nece da odu od mene iako ja to zelim, ne mogu snagom volje da ih pobedim.
Ono sto mi nije jasno iz odgovora koje ste davali drugima jeste sta se tacno preporucuje u takvim situacijama. Mozda sam vas pogresno razumeo, ali vi kao da predlazete drugima da prihvate svoje porodicno nasledje. Zar nije logicnije pokusati se iscupati iz toga? Ja uvidjam da mi se ponavlja sudbina mojih predaka, da me ceka isto sto I njih – mucenje kroz zivot, losi bracni partneri, slaba finansijska situacija…recju, neuspesan zivot.
Cini mi se da ste bas vi na Youtubu (neka lokalna TV) spomenuli neko istrazivanje prema kome je nama ljudima osecaj pripadnosti vazniji cak I od samog opstanka. Da li je to moguce, pa imali sta vaznije od zivota? Zar nam to nase porodicno polje zeli zlo, zasto toliko insistira na ponavljanju lose sudbine, zar nas ti preci koji nekako zive u nama ne vole? Zasto prihvatiti, zar nije logicnije boriti se, pobeci… ponavljam, mozda sam vas ja pogresno razumeo I izvinjavam se ako je tako.

)

1 Answers
Nikola Krstić Staff answered 5 years ago

Poštovani,

Zar čupanje i borba kao beg nije put koji već pokušavate? I zašto da ne, svaki put kada nađem mir u begu od misli i osećanja o vlatitoj promašenosti i usamljenosti osetim malu pobedu.

S druge strane, da, izmirivanje sa bolom i prihvatanje istog, onoliko koliko je to moguće i uvek iznova (pošto to nije posao koji se može završiti i ostaviti iza sebe), može nas voditi do njegove suštine (suštine bola), a to je ljubav. Jer ko ne voli njega ne boli. Ljubav zbog koje ostajemo privrženi strašnom stradanju ovog sveta. U toj ljubavi zapravo leži snaga za kreativnost, za napred, za dalje, za drugačije, za pokret ka drugima, čak i za nadu, ako hoćete čak i za beg.

Kao neko ko celoga života oseća neprihvaćenost i izdaju od strane svoga roda, kao neko čija razočaranja su duboka poput smrti, kao neko ko se često oseća promašeno i beznadežno, nakzad kao neko ko svakodnevno oseća bol duše za ovaj svet koji na mostuozan način nestaje pod teretom našeg narcizma i uspešnost (nas kao vrste), kao neko ko je iznad svega usamljen i razočaran, mogu da posvedočim da u tom bolu – ljubavi ima i mnogo snage za borbu koja jedino ima smisla, za borbu za svaki pojedinačni dan, za borbu korz rad i stvaranje.

Ta borba i ljubav koja stoji iza nje je smisao mnogo više nego njena postignuća. Dok se borm dotle volim. Dok volim živ sam. Kada to prestane imam utisak da ću ovaj strašan i divan svet napustiti laka srca.

Srdačno,
Nikola

)