Poštovani,
imam problem. Ne ide mi ništa od ruke. Znam cime zelim da se bavim, ali to teško može da donosi novac. Zivot kao da se svodi samo na preživljavanje. U ovom užurbanom svetu se baš nimalo ne snalazim. Pitam se kako neki ljudi rade sve i svašta, a ja nemam energiju da uradim dve stvari tokom dana. Nije bitno koliko različitih stvari, ali ispada da ljudi rade samo da bi preživeli, a ostatak vremena da bi se svideli drugima. Ne razumem zašto su ljudi toliko opsednuti novcem i da se svide drugima. Ponekad osećam kao da nemam nikog, možda zbog anksioznosti ne poznajem dovoljno ljudi, ali svi negde žure, a ja kao da stojim u mestu i čekam da oni prestanu da budu takvi. Čekam da nas nebo povuče ka atmosferi i da umremo u svemiru. Možda je i drugima teško, sigurno jeste, ali mi ne izgleda kao da im je stvarno teško, nego baš kao da se super snalaze. Kao da imaju neki oklop koji ja nemam. Kao da neki ljudi nemaju taj oklop, a većina ima. Počinjem da se povlačim i jedino tako mogu sebe da zaštitim od jurnjave i slepila, ili da nekako izgradim oklop.
Poštovani/a,
Hvala što ste sa nama podelili Vaše najdublje doživljaje sveta, onako kako ga vi vidite i osećate. Vidim i čujem da mesto sa kojeg dolazite za Vas zaista predstavlja veliku teškoću i od Vas zahteva borbu i istrajnost.
Složio bih se da današnji svet živi jednom ubrzanom notom, koja možda ne prija svakome. Kada to kažem, hteo bih da istaknem da u ovome niste sami i da postoji veliki broj ljudi koji se slično ili isto osećaju kao Vi.
Na kraju, želeo bih da znam šta je to što Vama od nas treba sada kada ste podelili Vašu priču?
Srdačno,
Ognjen Vukotić