Mogu li se ljudi zaista promeniti, odakle dolazi samopouzdanje? 2019-11-26T10:01:39+00:00
Forum Život PitaCategory: QuestionsMogu li se ljudi zaista promeniti, odakle dolazi samopouzdanje?
Anonymous asked 4 years ago

Postovani: kada pogledam u sebe i u druge ne mogu a da se ne zapitam da li se ljudi mogu menjati.  Ni neke najsitnije navike koje bih kod sebe promenio cini mi se da ne mogu. Naprimer da smanjim unos grickalica. Izdrzim malo pa uhvatim sebe kako sam povecao kolicinu. I sto je najgore ja to sve radim svesno. Vec na putu do prodavnice ja znam da cu baciti pare, doneti grickalice kuci i jesti ih na silu jer mi uglavnom i ne prijaju. Ali ipak iako sam svestan ja sve to ipak odradim. Verovatno nisu one problem, one mi sluze da se opteretim varenjem da se ne bih bavio neprijatnim emocijama. Ali dokle cu tako. Ponasam se kao da cu ziveti hiljadu godina pa ajde mogu da bacim jos koju, nema veze.
Jos vise se obeshrabrim kada vidim ljude koje dugo nisam video. Svi su ostali isti. Malo je to zrelost oblikovala ali je sustina ostala nepromenjena. I sami ste sigurno culi za brojne poslovice tipa “Sto kolevka zaljulja to lopata zakopa” I “Oterajte svoju prirodu vratice vam se trceci” i slicno.
Meni konkretno najvise fali samopouzdanja. Vidim da vas to mnogi pitaju, da je “trazena roba”. Imam utisak da bi sa samopouzdanjem sve bilo lakse. Bilo bi vise uspeha a neuspesi bi se lakse podnosili. Ali kada u miru i tisini osluskujem sebe, vidim da nemam pojma sta je samopouzdanje. Oni moji duboki impulsi, primarne reakcije na zivot, porivi, dozivljaji…su sve samo ne samopouzdani. I cini mi se da sam pred njima nemocan, da mogu samo da ih gledam i nista vise. Oni su ti koji ce rukovoditi mojim ponasanjem u izazovnim situacijama.
Problem je i to sto je moja okolina na mene navikla kao na nesamopuzdanog pa samim tim kao i na nekoga ko ne vredi. Da vam sad ne prepricavam sve one moje povrsne i nekvalitetne odnose u kojima sam bio povredjivan. Znam da mi je pitanje ogromno ali bih vas zamolio da na bas ovaj deo obratite paznju – kako ja da verujem u nesto  [moju licnu vrednost] kada mi celokupna moja sadasnjost i proslost govore suprotno tj. da ne vredim? Istina,  ja mogu da verujem u sta god zelim ali ako za to nemam potvrdu stvarnosti i spoljasnjosti zar to onda nije ludilo? I moze li uopste moje verovanje da promeni ponasanje drugih prema meni i moju stvarnost? Ne znam da li cete se sloziti sa mnom ali imam utisak da nas kroz zivot vodi nasa unutrasnjost, da u zivotu dobijamo ne ono sto na povrsini zelimo vec ono za sta u svojoj intimnoj dubini osecamo da zasluzujemo.
Mnogi ce reci da se ljudi ne menjaju, to je nekako opste mesto. Ali ima li ipak nade? Da li mozda promeni pristupamo pogresno. Ako na promenu gledamo kao na neko svakodnevno i dozivotno strazarenje nad sobom nije ni cudo sto je smatramo nemogucom, jer svaka straza jednom zaspi. Ako promena podrazumeva svakodnevne i dozivotne mentalne sklekove nije ni cudo sto se u nju ne veruje. Da li je mozda resenje u necem finijem, nekom nenaprezanju, u nekom uvidu. Nije mi jasno. Objektivno gledano mi ni u sta ne mozemo biti sigurni, ni u najosnovnije, naprimer da cemo u narednih nekoliko minuta biti zivi. A opet ima samopouzdanih ljudi. Samopuzdanje onda mora doci iz neceg subjektivnog. Hvala na strpljenju i sve najbolje.

)

1 Answers
Nikola Krstić Staff answered 4 years ago

Poštovani,

Izvinjavam se što ste dugo čekali odgovor.

Da li ćete se Vi i koliko promeniti, po mom mišljenu nema nikave veze sa tim da li se drugi i kolko menjaju. Celo vaše umovanje na tu temu meni liči na neku vrstu traženja opravdanja i izgovora. A Vi sve jedno možete biti takvi kavi ste i pomoriti se sa tim. Opravdanja vam tu neće pomoći, kao što vam ni uveravanje da se ljudi menju, kada bi ga imali, nebi pomoglo da se promenite. Za mene je pitanje da li Vi osećate impuls da činite napore da radite stvari drugačije i kako sebe sabotirate u tome.

Promena je, rekao bih iz svog iskustva, rezultet trenutnog voljnog napora u datom trenutku, u kombinaciji sa dobrom strategijom i osvešćivanjem smisla naših “loših” navika. Ako su grickalice u pitanju, i sami ste prilično svesni šta vam sve donose. Oralno zadovoljstvo, rasterećenje dentalne agresije, slatkoću greha, lepotu prepuštanja zabranjenom, beg od osećanja i praznine, punoću stomaka, beg od stvarnosti kroz filmove kao zamenu za život.., i to sve odma i bez po muke. Dakle dosta toga. Možda će vam trebati strateško majstorstvo da ih se oslobodite, da pronađete načina da na druge načine pružite sebi ono što vam donose. Niko nije rekao da je život jednosvnan, već naportiv da traži mnogo dovitljivosti i maštovosti. Verovatno je potrebno da nađete i razvijete dosta toga da bi ste kompenozovali sve ono što vam grickalice daju. A ako već razvijete aktivnosti koje volite, onda možda i nije više važno da li idalje grickate i sl., jer što bi rekao naš narod, od nečega se mora i umreti.

Samopouzdanje s druge strane nije potrebno u životu. Osećam veliku tremu svaki put kada treba javno da nastupim, a ipak nastupam. To je nešto što se istrpi. Opseda me gomila strahova zbog mnogih stvari koje radim, pa ipak ih radim. Bio samopozdan ili ne čovek na kraju ima izbor. Ako znam pravac kojim želim da se krećem, kretaću se njime ma koliko mi samopozudanje bilo nisko. To je stvar volje, a samopouzdanje je stvar doživljaja koji niti možemo niti treba da držimo pod kontrolim.

Srdačno,
Nikola

)