komplex nize vrednosti 2020-03-02T11:09:00+00:00
Anonymous asked 4 years ago

Postovani, imam gore navedeni problem. Prati me ceo dosadasnji zivot. Ne dozvoljava mi normalno funkcionisanje cak ni kod sitnijih stvari, a o krupnijim da ne pricam. Primera radi, kada idem u trgovinu ne mogu jasno da kazem sta mi treba nego mumlam, zaplicem jezikom, pretiho govorim, trepcem i skrecem pogled itd. Kada je kasirka namrstena ja osecam krivicu zbog toga iako znam da to nema veze sa mnom. Krupnije stvari tipa prijateljstva, ljubavni zivot itd ni nemam, jer sam izbegavajuci tip licnosti. Funkcionisem na minimumu opstanka a ni to ne radim kako treba. I ne znam kako da pomognem sebi. Saveti o suocavanju, o izlasku iz zone komfora i slicno meni ne pomazu. Vise od dvadeset godina gotovo svakodnevno idem u trgovinu, u opstinu, ovu ili onu ustanovu, neki poslic cisto da se prezivi itd. … i nista mi bolje nije. Samo dobijem nove potvrde da mi ne ide i jos dublje padam u ponor bezvrednosti. Svestan sam da su u pitanju dubinske blokade do kojih moj svesni um ne moze dopreti. Nisam kao dete nahranjen onim cime je trebalo, vec prilicno suprotnim stvarima. I sada idem okolo vecito gladan toga. Ali dokle vise? Muka mi je. Imate li neki savet? Hvala. I postoji li uopste neki psiholoski pravac koji ce razumeti moju potrebu – potrebu za unutrasnjim osloncem, jer da bih se ponasao samopouzdano medju drugima ja se prvo moram tako i osecati iznutra, vredno. Samo par puta u zivotu mi se desila lucidnost, da progovori duh iz mene. I onda kazem ili uradim sta treba, kako treba, koliko treba, kome treba…fantastican osecaj, osecaj kada se ispolji moje unutarnje bice. Voleo bih da je uvek tako. Ako ne moze uvek (a verovatno ne moze) onda bar sto cesce.

)

1 Answers
Nikola Krstić Staff answered 4 years ago

Poštovani, 
Vaš post me je podsetio na Andrića koji opisuje kako mu se, kada uđe u prodavnicu a prodavačica ga pita: “Šta želite?”, noge oceku i poželi da smesta pobegne napolje. Na tom tragu razmišljam kako postoji način da se živi sa ovim problemima ili upkis njima i možda je baš to, u slučaju Andrića bio onaj senzibilitet koji mu je omogućavao da se izrazi na tako genijalan način.
Elem verujem da psihoterapija može biti od pomići, jer smisao terapije kao što je recimo geštalt i jeste podrška povezivanja sa sobom i izražavanje sebe. To zbivanje u samoj terapiji, kontakt, jeste jeste upravo ono lekovito iskustvo koje nam danas tako nedostaje i koje se zlatom plaća.
Srdačno, 
Nikola

)