Kako da prestanem da toliko razmisljam unapred? 2012-07-23T08:32:56+00:00
Forum Život PitaCategory: Anksioznost, Fobije, Socijalni strah, Prisilne misli...Kako da prestanem da toliko razmisljam unapred?
asked 12 years ago

Zdravo!

Pre svega, odrasla sam u prilicno cudnoj porodici, gde sam imala ogromnu podrsku svoje majke, koja mi je bila bukvalno najbolja drugarica i znala sam sve dobre i lose stvari iz braka mojih roditelja, koji su se sada razveli. I iznenadjujuce, dok sam bila sa porodicom, bila sam emocionalno jako stabilna, nisam bila ljubomorna itd.

Medjutim, sa 19 sam otisla u drugu drzavu da studiram, bila sam jedan od najboljih studenata, jako samostalna, nasla posao, imala sam predivnu vezu od 5 godina, koju sam prekinula zbog neke glupe lazi preko koje sam pokusala da predjem, ali je to u meni raslo i raslo i raslo i nisam mogla da spavam i morala sam da prekinem iako sam znala i znam i sad da me je taj decko mnogo mnogo voleo. ne ynam hoce li iko vise tako da me voli. Ali problem je sto sam neki glupi perfekcionista. Ceo yivot su u mene svi bili yaljubljeni i mogla sam da budem sa kim hocu, i dok nisma spavala sa prvim deckom, setaala sam okolo, ljubila se i izlazila, ali me nije nosta mnogo povredjivalo. Ta druga duga veya na mene je ostavila neki cudan trag da sam stroga prema sebi, prema mom odnocu sa muskarcima. Nekako ne mogu da imam druga, jer osecam grizu savesti prema osobi pored sebe.

Medjutim, sada sam se udala i zivim u inostranstvu i opet sam lepa i uspesna u tome sto radim i moj suprug me voli, ali ja nekako ne mogu da mu verujem i ne mogu da se opustim i mislim da nikad nikome necu moci da verujem. Stalno analiyiram sa kim je ranije izlazio i ne mogu da verujem i znam da je varao devojke i da je on u fayonu da je radio sve sto je hteo i da je hteo da proba sve da se ne bi kasnije kajao, kada bude hteo da se skrasi. ali ja mislim da se to nikad ne zavrsava. Ako te nesto zanima, ne mozes to stalno da ispunjavas, a onda da odjednom prestanes. Ne znam, stalno mislim da sam pogresila sto sam ostavila onog decka i da je ovaj totalni emotivni invalid. Problem je sto kad smo krenuli da izlazimo, meni se svideo i iako sam mogla da ga prevarim milion puta ili da se vratim bivsem decku, koji je svasta radio da me vrati, nekako sam payila da ne povredim nekog sa kim nesto pocinjem. Posto smo se vencali, posle dosta vremena sam saznala da je prvih 20 dana dok je iylayio sa mnom, iylayio sa jos jednom devojkom. To je ya vecinu glupost, ali to strasno utice na mene. Ja od tada ne mogu da mu verujem, iako je to bilo na pocetku veze i on navodno nije bio siguran u mene itd.. Bas sam ocajna, jer stalno razmisljam sta sad. Volim ga i divno se ponasa prema meni, ali ja ga nekad gledam kao neku zivotinju koja se samo trenutno primirila i gadi mi se jer je takav covek da tako nesto uradi. Bojim se da imam decu sa njim u skorije vreme, a s druge strane, bojim se da ja preterujem i da je problem u meni i da je on ipak posten kad sve te stvari priznaje.

Verujte mi, imam jako puno obaveza, radim na sebi, imama odlicnu karijeru, duhovita sam, niko ne bi rekao da ja imam ovaj problem, ali kad dodje vikend i kad imam vremena da razmisljam, ja ne mogu da disem, projektujem neku glupu buducnost u svojoj glavi. Osudjujem ga u sebi kako moze da bude sa bilo kim, dok ja kojoj je sve to nekako dostupnije, mnogo biram itd… Stalno se bojim da ce napraviti neku glupost kad mu bude dosadno.. I najgore je sto mislim da bi mnogo ljudi htelo da bude sa mnom, on mi to isto govori, ali ja nekako bas njemu ne verujem i stalno mislim da ja nisam dovoljno doba. nekad mi se cini da imam konstantan pritisak da ga nikad ne razocaram, jer njegovu ljubav otkako sam saznala da je stoka (nekako i kad je varao devojke, to je radio jer mu je ova prva bila dosadna, ili jer je ova druga htela da bude sa njim iako su te druge totalni raspad od devojaka, ono ocajnice, a ove prve sa kojima kompletne osobe). Cini mi se da je on imao kompleks od tih devojaka i onda je pokusavao da se isprazni na nekim nbitnim, ali sta ja sad da radim? Ne mogu da se opustim, jer znam da je on sad i dalje zaljubljen u mene i da je sa mnom ostvario najdublju emociju koju on moze da ostvari, ali sta ce biti za deset godina, kada se ugojim, kada mi bude tesko, sta ako se razbolim. Iako to ne izgleda tako drugim ljudima i iako je on sad neverovatno pazljiv, ja ne mogu da mu verujem da ce on biti tu, jer ga nekako osudjujem na osnovu njegovih prethodnih iskustava. Kako da prestanem da ljudima zameram tako za svaku stvar i da ih onda psihoanalaziram?

)

3 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 12 years ago

Ja se zaista izvinjavam na moru pravopisnih grešaka koje sam napravila u brzini i na nekim nedovršenim rečenicama. Nisam nijednom pročitala šta sam napisala i kad pročitam, poruka izgleda kao da je sastavljala neka strašno uznemirena i nervozna osoba. Mislim da je to i glavni problem, jer nekad ne mogu da se smirim zbog svih tih mojih analiza drugih. Ja sam sigurna da preterujem i da ne mogu da objasnim sva osećanja tako da me razumete, ali saamo hoću da objasnim da sam razočarana. Verovatno sve nas razočaravaju drugačije stvari. Problem je što želim to da prevaziđem, ali kada pokušavam da se smirim, uvek mi pada na pamet kako ja ne bih uradila iste stvari i kako je to možda prepreka za našu budućnost. Ja sam verovatno preozbiljna i prezahtevna, iako još uvek ne vršim nikakav pritisak, ali takva sam. Bojim se da ga ne pritiskam i tako ne napravim kontra efekat, ali s druge strane ne mogu da se opustim. Stalno razmišljam da bi trebalo da se više družim sa suprotnim polom da me to ne bi toliko doticalo i da se ne bih opterećivala. Ne mislim da ga prevarim, ali da se nekako nikad ne uljuljkam u skladan i normalan život. Verovatno bi trebalo da se družim i da nastavim da mu ne verujem 100% i da uvek budem spremna na sve, ali bojim se da ja jednostavno tako silim sebe. Ja stalno mislim da sam prevarena, na razne načine. Na primer, ako on insistira da se slikamo na nekom mestu, idemo u neki restoran, napiše mi neko lepo pismo, umesto da se obradujem i oduševim, otkako sam saznala to za početak naše veze, ja razmišljam pesimistično. U stanju sam da o tome razmišljam kao o nečemu što je on već naučio napamet i sad pokušava mene da osvoji na foru. Nije bilo tako sve vreme, imali smo divnu i skladnu vezu oko godinu i nešto dana dok to nisam saznala. Krivo mi je što sam ga u prethodnom pismu opisala mnogo ružno, jer je on raspoložen da mi objasni razne stvari iz života i poklanja mi mnogo pažnje, a mene obuzme strah i panika zbog nečega što bi mođda mogglo da se desi, jer mu u dubini duše ne verujem.
Ja bih mnogo volela da imam neki normalan i skladan život i da ne razmišljam o ovim banalnostima, rezervnim varijantama, mogućim razočarenjima koja će se možda desiti. Nekad čak razvijam i mehanizme i razmišljam o stvarima koje bi bile dobre kada više ne bismo bili zajedno. Kao da imam problem da budem sama, a sa druge strane sebi mogu da verujem 🙂 Da li postoji iko ko ovako razmišlja kao ja?
I da li je možda ovakav duševan nemir rezultat neke bolesti, pošto sam nedavno saznala da imam jednu autoimunu bolest? Pošto smo sveži u inostranstvu, nadam se da će biti bolje kada nađem nove prijatelje, iako imam dosta društva, ali još uvek ne onako prijatelja sa kojim mogu da pričam.

Izvinite još jednom na dugim i poprilično konfuznim porukama! Sam stil pisanja nekako opisuje moje trenutno haotično stanje u glavi. Osećam se lepše samo kad ovako nešto na jednom mestu napišem, čak i ako ne možete tačno da mi odgovorite.

)

Psihoterapeut Team Staff answered 12 years ago

Postovana,

kada kazete da ste ziveli u cudnoj porodici, ne znam sta to tacno za Vas znaci. Mozda mi pogresno jedan detalj privlaci paznju ali evo kako sam ja razumela. kada kazete da Vam je majka podrzavajuca i da ste od nje znali sve dobre i lose strane braka, ne mogu a da se ne zapitam sta je to sto ste znali i gde je granica deljenja intime u Vasoj porodici? Drugo mesto na kom sam zastala citajuci je Vasa recenica da Vas niko nece voleti kao taj mladic. I to je istina. Nikad nas niko ne voli na isti nacin, niti mi volimo druge na isti. To naravno ne znaci, da ako nas neko ne voli bas tako, da to onda nije to. Kvalitet te druge veze za koju kazete da je ostavila cudan trag, mogao je doprineti Vasem odnosu prema muskarcima, ali je negde osnova ona koju nosimo iz kuce, iz odnosa nasih roditelja i odnosa sa roditeljem suprotnog pola. Pa se ja pitam ponovo sta je to sto ste od informacija dobijali od Vase majke o ocu?
Kada se stalno brinete da ne razocarate partnera, da mu ne dosadite, da ne nadje neku drugu, i sta bi bilo kad bi bilo, onda nije ni cudno sto ne mozete da se opustite. Pokusajte da mislite o tome odakle Vam taj koncept nepoverenja u muskarce. Pominjete da ste i tu prvu znacajnu vezu prekinuli zbog neke” glupe lazi”, da je druga veza ostavila na Vas “cudan trag” a da brak sada u Vas unosi nemir i stalno nepoverenje. Takodje bitan je i podatak da zivite u inostranstvu pa je Vas strah od samoce i neka nesigurnost uopste sigirno time pojacana. Ne znam o kakvoj se autoimunoj bolesti radi, ali ako ste za to nedavno saznali a ceo koncept nepoverenja ide vec godinama u nazad, mislim da te dve stvari ne mogu biti povezane. Tako da bih Vas pozvala ustvari da istrazujete malo svoje vizije ljubavi, veza, odnosa sa muskarcima a sve kroz odnos sa Vasom majkom i Vasem ocem (mislim gledajuci u taj odnos). ne znam gde zivite ali ako zelite mozda ima neko od nasih kolega ko zivi bas tu gde ste Vi, a takodje postoji mogucnost i terapije preko skajpa pa ako ste zainteresovani nas kolega Nikola moze da Vam odgovori. U nadi da sam Vam bilo kako bila od pomoci, pozdravljam Vas

)

Psihoterapeut Team Staff answered 12 years ago

Draga Brankice,

Hvala puno na odgovoru i savetu. Svakako ću kontaktirati Nikolu da se raspitam u vezi Skype terapije.
Što se tiče “čudne” porodice, mislila sam da sam bila mnogo mnogo bliža sa majkom, dok sa ocem gotovo da i nisam imala neki poseban kontakt, iako je sve vreme bio tu. čak i sada nemam neki blizak odnos sa njim. On je bio mnogo zatvoren prema svima, pa čak nema ni neko društvo. Sa mamom sam bila isuviše bliska, pa sam znala i kad je to između njih prestalo da funkcioniše i da je ona godinama pokušavala da se razvede, a on nije hteo. Iz te situacije, dobila sam tatu, koji je depresivan i nekako ljut i povređen i jako mi ga je žao, ali opet neće da krene napred nekih 25 godina. Odnos je bio: Radi sta hoces, necu te nista pitati, samo da se ne razvedemo. I mama je to i radila, pa sam ja svemu tome nekako bila svdok od samog pocetka i prisustvovala neprijatnim situacijama, jer kao da sam bila saucesnik. nekad mislim da me zbog toga jako grize savest i da zato sebi ne dozvoljavam ni najmanju gresku kod sebe ili kod drugih ljudi.

u skladu sa tim, shvatila sam da stalna kritika i analiza decka, odnosno muza (naravno, ne da kritikujem ljude i ubijam ih u pojam, ali ih stalno u sebi preispitujem i psihoanaliziram) nije izolovan slucaj i da sam ja takva i prema drugaricama, drugovimaa, kolegama.. Naime, kada saznam nesto od nekoga ko mi je drag, da je nesto uradio ili da nesto misli, sto se bas ne slaze sa mojim moralnim nacelima, to meni smeta vise nego obicnim ljudima. Onda ja izgubim poverenje i pocnem da osudjujem u sebi te ljude. Imam osecaj da ne mogu da se druzim vise sa osobama koje kazu nesto sto meni ne odgovara. Banalan primer je da mi je jedna jako dobra drugarica trazila pre nekoliko godina da joj preko bubice diktiram ispit i ako moze da dobije 9 ili 10, a ja sam taj ispit spremala celo leto. Posle toga sam je nekako omrzla i vise se nismo nikad druzile. Slcino tome, ako cujem da je neka zena ili muskarac nerealan prema nekoj osobi pored sebe, muskoj ili zenskoj, na primer muskarac koji ne postuje svoju devojku ili se zali an svoj los polozaj na poslu koji je zasluzio svojim ponasanjem ili neka zena koja se razvodi od muza i optuzuje ga za stvari za koje nije kriv (ne moja mama 😉 ), opet isto razmisljam. Dakle, ne analiziram ih samo zbog onoga sto urade meni, vec i drugim ljudima i u drugim situacijama. Nije da razmisljam po ceo dan o tome i da ne radim nista, ali mi jednostavno nesto kvrcne u glavi i posle vise nemam isti odnos.
Volela bih kad bi se taj moj perfekcionizam ili visoki zahtevi od drugih ljudi bili usmereni na predmete i nešto neživo, nepokretno, bez osećanja, što jednom namestite i ne kvari se više. Te materijalne stvari me ne zanimaju, a stalno bih čačkala po ljudskim mozgovima i srcima 🙂

Eto, opet sam se raspisala!
Puno pozdrava i hvala još jednom!

)