U poslednje vreme osecam neku iskljucenost, konfuznost i odsutnost. Nekako kao da nemam normalan tok misli, vec sam skroz pasivan na neki nacin i bez emocija. Imao sam skoro migrene, a i baka mi je skoro umrla, bio sam bas vezan za nju i to me je pogodilo. S vremena na vreme ne mogu da zaspim uvece, i ponekad osetim neke trnce u glavi i po telu, kao i da mi se grudi stezu. Znam cesto da se zagledam u jednu tacku bez ikakvog razloga. Takodje nocu ponekad osetim i neke nalete straha, pa se oznojim i srce mi ubrzano lupa. Imam 18 godina, i nisam ranije imao ove probleme. Zbog migrene sam radio EEG i magnetnu rezonancu mozga, tu je sve u redu. Migrene nemam vec oko mesec dana, mada povremeno osetim neki pritisak u glavi. Mozete li mi dati neki savet kako da prevazidjem ovo? Unapred zahvalan.
Poštovani,
Jedini savet za “prevazilaženje” jeste prihvatanje ili integracija.
Iz vašeg posta, najviše pažnje privukla mi je smrt vaše bake. Naleti neobjašnjive anskioznosti ili napada panike, mogu i često jesu upravo prouzrokovani stresnim dogadjajima, kojima ne ostavljamo mnogo prostora u nama, plašeći se da su za nas oni prejaki. Bežeći ili potiskujući, paradoksalno, otvaramo nove puteve kroz koji će ti dogadjaji izlaziti na videlo.
Dakle, ostaje vam samo da se pitate – Čega se bojim? Kakav je ovaj strah? Kako ga osećam? Znam li odakle dolazi? Gde ga osećam u telu? Da li mi je teško da budem sa njim? Da li sam ga ranije osećao u životu? I tako, polako, posmatranjem vaših stanja ili promena istih, možda i dodjete do onog mesta u vašoj duši koje je spremno za prihvatanje. Kada prihvatimo nešto onakvo kakvo jeste, napadi straha, nemaju razloga da budu tu.
Srdačno,
Ognjen Vukotić