Moram da postavim jedno cudno pitanje koje me zbunjuje.Trudicu se da ne razglabam mnogo…Ne znam zasto ali napomenucu da sam dete razvedenih roditelja,imam 19 god i zivim sa majkom.Ljudi u mom okruzenju su obrazovani i kazu da sam svestan sebe i svojih problema.Ali ovo sto iznosim vama niko nez n a.U vezi kada sam sa nekom osobom koja mi pruzi paznju,potpunu emociju, materijalno,emotivno ja to umem da cenim.Ali imam stalnu potrebu da psihicki maltretiram ljudi koje me vole na neki cudan ali bizaran nacin i da ih povredjujem bukvalno unistavam i to uspesno.Da bi na to dobijao pitanje zasto mi to radis kad znas da te volim.A najgora je stvar sto ja to radim i u isto vreme osecam sazaljenje zbog toga i znam da gresim.Ovo se vise odnosi kada sam u vezi sa nekim.Pa sam hteo da postavim pitanje zasto to radim,zasto ne mogu da se obuzdam,i da li sam ja poremecena osoba?
Hvala unapred i ukazujem postovanje na kraju posto sam ga izostavio na pocetku.
Poštovani,
Vidim i razumem da Vas vaše ponašanje prema drugima stavlja pred brojna pitanja. Svakako ovakav uvid kao što je Vaš, zahteva hrabrost i određenu svesnost, spremnost za suočavanje i uponavanje sebe, te bih zbog toga želeo i da pohvalim Vašu želju za rad na sebi.
Međutim, iako je teško (a lično smatram i suvišno) odgovoriti da li je Vaše ponašanje normalno ili ne, jer je ono za Vas u jednom momentu života predstavljalo jedini oblik afektivne vezanosti, te tako i jedini način preživljavanja. To je kreativna adaptacija Vašeg deteta, prema kojoj treba da imate poštovanja i razumevanja, sada kada imate dovoljno snage da se sa njom suočite.
Odnosi iz detisnjstva sa bitnim drugima, često na nas ostavljaju trajne posledice; učeći od majke ili oca kako se voli i kako se prema drugima odnosi, mi učimo kako da preživimo u ovom svetu. Ovi naučeni obrasci i njihov smisao, najćešće nalaze se duboko izvan naše svesnosti i za razumevanje istih potrebno je stpljenje i rad na sebi. Stoga je Vaše pitanje preobimno za kapacitete ovog foruma.
Pozvao bih Vas da istražujete smisao Vašeg ponašanja i pokušate da uočite da li Vam je neko slično ponašanje poznato iz detinjstva ili nekog kasnijeg perioda i ako da, od koga? Pokušajte da, gledajući u vaše ponašanje dajete smisao istom. Šta time postižete? Kako je osećaj zadovoljstva za Vas vredan? Da li se neko prema Vama slično ponašao,itd. Vaš rad na sebi, uvek možete započeti samostalno, ali i kroz psihoterapiju, stvarajući siguran prostor u kojem biste sa drugim, pogledali u Vaše teme, kroz odnos i relaciju.
Srdačno,
Ognjen Vukotić