Da li je zaista moguce prihvatiti sebe? 2021-02-17T17:07:21+00:00
Forum Život PitaCategory: QuestionsDa li je zaista moguce prihvatiti sebe?
Anonymous asked 3 years ago

Postovani, vec godinama istrazujem razne materijale na temu psihologije, a neretko zagazim i u neke druge oblasti poput ezoterije, religije i tome slicno. Sve to cinim sa pokusajem da pomognem sebi u svom hronicnom nedostatku sigurnosti, zasticenosti, samopouzdanja, osecaja licne vrednosti i ostalih bazicnih stanja koja su, cini mi se, coveku potrebna skoro kao i hrana i voda. Naravno, moze se i bez toga ali je onda kvalitet zivota upitan.
I tokom godina i godina tog mog traganja, iz vise razlicitih izvora mi se cini da dobijam istu poruku – da sebe ne treba vrednovati vec prihvatiti. To je nesto sto mi se iskristalisalo tokom svih ovih godina. Mozda gresim, ali mi se cini da je tako. Ne mogu ja to raciom da objasnim. To je kao da se sve za cime tragam nalazi iza nekih vrata. Ja ne mogu da vidim to nesto, ali znam da je tamo i znam da je to ono sto zelim. A vrata se otvaraju prihvatanjem sebe.
Ali tu nailazim na problem koji mi deluje neresiv. Da li smo mi ljudi zaista sposobni za bezuslovnost, za bezuslovno bivanje, ponasanje, delovanje, prihvatanje? Koliko shvatam, sustina metode samoprihvatanja je da dopustimo sebi da osetimo sve sto nam to nase unutrasnje dete (ili kako god se vec zove) posalje da osetimo. Sve ono sto smo svesno ili nesvesno sakrili od sebe jer je bilo neprijatno. Da se ne opiremo, ne potiskujemo, ne menjemo, da ne zelimo da se resimo tih neprijatnih osecanja. E, bas taj korak mi deluje nemoguc za napraviti. Jer mi je nemoguce osecati se neprijatno i hteti se osecati tako, ne opirati se neprijatnosti. Neprirodno je, nekako antizivotno. Nemoguce mi je imati problem i ne hteti da on bude resen. Nemoguce mi je biti u nevolji i nemati nista protiv da se u njoj ostane.
I tu sam svestan da bih u tom mom “razgovoru” ili “odnosu” sa “unutrasnjim detetom” ja bio obican lazov i manipulator. Sebe ne mogu da lazem. Nesposoban sam da na te unutrasnje signale odgovorim iskrenim i bezuslovnim prihvatanjem. Jer ja mogu da trpim neprijatnost (ljudi svasta trpe, pa i ceo zivot) ali ne mogu da je prihvatim. A svestan sam da trpljenje i prihvatanje nisu isto. Kod trpljenja, cim se ukase prilika za promenom ta se prilika odmah koristi. Kod prihvatanja nije tako. I ne znam kako dalje. Ako mozete da bacite neko novo svetlo na sve ovo sto vam napisah (ako napisano uopste ima ikakvog smisla). Pozdrav.

)

1 Answers
Nikola Krstić Staff answered 3 years ago

Poštovani,

Vaša razmišljanja i pitanja meni deluju veoma duboko i ozbiljno i veliko.

Jedna posledica toga je i da se ne mogu u njih ovde podrobno upustiti, čak i kada bih pretendovao da znam odgovor.

Umesto toga podeliću sa vama samo jedno razmišljanje tj. iskustvo u vezi detalja koji mi je privukao pažnju.

Kada su, naime u pitanju tzv. negativna osećanja, iskustvo nas uči da bi umesto “prihvatiti” tačnije bilo reći “izraziti”. Kada osećanje dovoljno izrazimo i kada dovoljno osvestimo i izrazimo doživljaj koga je to osećanje deo, osećanje nas prolazi i jenjava kao što prolazi kiša ili oluja.

Možda je još jedan neophodan sastojak koji možda danas mnogima nedostaje, druga osoba koja je otvorena da čuje, razume i oseti naš doživljaj i naša osećanja.

Pa čak i to ne znači da smo ih se zauvek rešili a činjenicu da živeti znači povremeno i snažno osetiti strah, ljutnju, tugu, bol ili očaj… možda je moguće “prihvatiti” ako dovoljno često, duboko i stvarno ponovo i ponovo izrazimo sebe.

Srdačno,
Nilola

)