Veliki pozdrav! Prije svega da Vam se izvinim ako budem preopsiran, jer imam obicaj da vise pricam, a i pisem. Pretpostavljam da imate mnogo posla i obaveza, stoga cu nastojati da budem sto konkretniji. U ovom trenutku mnogo bi mi znacio Vas odgovor, savjet, ili smjernica. Evo ovako:

Ovoga ljeta (avgust cini mi se) jedne veceri dozivio sam lupanje srca, preznojavanje i opsti nemir. Medjutim, nekako sam se smirio i pripisao to velikoj sparini koja je tada bila prisutna. Ali bio sam mnogo uznemiren i pomislio sam: Da li da idem u Hitnu? Da li da popijem nesto za smirenje? Naredne veceri je nastupilo isto, i ja sam popio Persen. Nekoliko minuta nakon toga osjetio sam neki cudni osjecaj kao da cu pasti u nesvijest, nestabilnost, iako sam ustao i hodao po sobi. Prepao sam se, preznojio i naravno te veceri nisam dobro ni spavao. Narednih dana sam slabo i spavao (spavao sam sat-dva, pa se probudim i tako stalno), izgubio apetit. Jednostavno nisam znao sta me je snaslo. Tokom dana sam gubio dah, osjecao nervozu i strah. Ocekivao sam svakog trena da ce mi se nesto lose desiti. Citao sam mnogo po Internetu, saznao da je u pitanju anksioznost i panicni napad i s vremenom sam pobjedio te tjelesne simptome. San se donekle vratio, iako sam poceo kasnije da lijezem. Kada bih legao, osjetio bih neku nelagodu po prsima, ali bih eventualno zaspao. Budio sam se odmoran. Preko dana je bilo mnogo bolje, jedino ta nelagoda navece. Prosle sedmice sam bio sa svojim drugarima, i u jednom momentu sam osjetio kao da JA nisam JA. Kao da nisam tu, a jesam. Slicno je bilo i te veceri kada sam dosao kuci. Sjedio sam za kompjuterom. Stvari koje sam inace radio, kao da sada radim, a nisam tu. Mislio sam da sam pocinjem da ludim. Odmah sam otisao na Internet i saznao o ozbiljnim psihozama tipa sizofrenija, bipolarni poremecaj itd. Mnogo sam se prepao, jer su mi se javile misli: Sta ako obolim od toga? Sta ako pocnem da haluciniram? Sta ako zapadnem u duboku depresiju i pozelim da se ubijem? Kao da se ne prepoznajem. To me je prestravilo. Naravno, san mi se opet poremetio. Stalno sam imao osjecaj kao da JA nisam JA, kao da ce se nesto lose desiti. Naravno, saznao sam i da su ovo simptomi anksioznosti, ali nikako da se smirim. Tjesim se da je to isto kao i ovo sto je bilo ljetos, samo sada nema tih tjelesnih simptoma. Sada, kada se sjetim tih tjelesnih simptoma osjecam se zadovoljno jer sam to prebrodio, ali me je mnogo strah od ovog trenutnog sto prolazim… Jednostavno taj osjecaj kao da se ne poznajem u momentu me najvise uzasava… Kao da ne mogu da se povezem sa stvarima koje sam nekada normalno radio. Ne znam kako da Vam to opisem. Stalno se bojim kao da cu poceti halucinirati. Juce sam imao obaveze u obliznjem gradu i gledao sam ljude oko sebe, a u glavi (koliko god ovo cudno ili mozda cak i smijesno zvucalo) preispitujem: Da nije neki plod moje maste? Bio sam sa drugom, obavljao svoje obaveze, ali strah je stalno bio u pozadini. Kada sam dosao kuci, osjecao sam se malo bolje, kao da se vracam u normalu, ali i dalje strah postoji. Stalno je tu. Inace, uskoro treba da pocnem da volontiram kao medicinski tehnicar i mnogo se bojim da ce me ova moja anksioznost (da, svjestan sam da je najvjerovatnije u pitanju to, ali ono STA AKO stalno visi u zraku) sputavati. Jednostavno zelim da radim svoj posao sto je najbolje moguce. Vjerujem da je okidac za ovu moju anksioznost od ljeta, stres koji se nakupio tokom ove godine s obzirom da Medicinski fakultet nije isao najbolje. Naime, zapelo je kao i kod vecine moje generacije, kod velikih predmeta poput anatomije. Ja sam neozbiljno shvatio ovaj fakultet od pocetka, bio sam previse opusten, posvecen drugim stvarima (igrice, serije, filmovi, knjige), sve samo ne ucenju. A vjerujem da i sami znate, da ovaj fakultet zasluzuje mnogo vecu posvetu. Naravno to moje neucenje i lijenost je dovelo do sukoba izmedju majke i mene (otac mi je poginuo u otadzbinskom ratu), plakanja i sa njene i sa moje strane. Mnogo mi je bilo zao sto sam je razocarao, a s druge strane i krivo jer sam imao osjecaj kao da je najbitniji moj uspjeh, a ne stvari poput zdravlja, i ljubavi prema onome sto se voli. Medjutim, nas dvoje smo oduvijek povezani (ona me je mozda i previse ”razmazila” i stitila tokom zivota), razgovarali smo i uspjeli da prebrodimo taj tezak period. Dosli smo do odluke da je bolje da pocnem da staziram, i da radim, s obzirom da fakultet ne ide najbolje. I oboje smo osjetili olaksanje. Mnogo sam se radovao sto cu napraviti neke projemene u svom zivotu, sto cu moci jednostavno da se pomjerim sa te neke nepokretne tacke. Medjutim, nekoliko dana nakon toga svega, pocelo je sa knedlom u grlu, iako nisam mnogo obracao paznju na to, a zatim i vec pomenuto lupanje srca itd. Takodje, ove godine sam slabije i izlazio iz stana, uglavnom sam bio u kuci, za kompjuterom… Pokusavao sam da ucim, medjutim, premalo sam ucio, a rokovi prolazili kraj mene poput brzih vozova… Tako da vjerujem da je to uzrok svega ovoga. Inace, oduvijek sam bio odlican djak (sve petice u osnovnoj i srednjoj). Vjerujem da sam postao opusteniji i neozbiljniji krajem srednje skole. Sto se tice komunikacije, smatram da sam veoma komunikativan, iako ponekad stidljiv (ali uglavnom sam bio omiljen svima kako u osnovnoj i srednjoj skoli tako i na fakultetu). Zaista sto se tice toga, nisam se nikada izolovao od drugih. Naravno, imam odredjeni krug prijatelja kojima uvijek vjerujem i koji su mi poput porodice. Sto se tice ljubavi, uglavnom su to bile neuzvracene ljubavi, ali nisam nikada pridavao vaznosti tome. Naravno, covjek se razocara, ali zivot ide dalje. Uglavnom smatram da sam mozda nezreo, mozda previse ususkan od strane majke (iako je ne krivim s obzirom da je ostala sama sa mnom bez podrske i pomoci drugih) i da me je vjerovatno strah od nastupajucih promjena u zivotu.

Eto, znam da iako sam rekao da cu biti konkretniji, prosirio sam ovo svoje izlaganje. Konkretno moje pitanje, odnosno strah je od toga da zadobijem neku od psihoza i to mi trenutno izaziva najveci strah… Iako sam prosao praksu u srednjoj i vidio kako to izgleda, i tada se nikada nisam bojao, sada se jednostavno bojim jer kao da se ne prepoznajem… Vjerovatno je greska, ali citao sam mnogo po Internetu i nasao i korisne stvari (vidio sam da mnogo ljudi ima slicne simptome kao ja i da im je uglavnom dijagnostikovana anskioznost) ali i stvari koje su mi trenutno izazvali strahove. Inace da, prije nego sto vam se unaprijed zahvalim i zavrsim ovo sada i predugacko izlaganje, zelim da kazem da je moj prvi panicni napad bio u osnovnoj, tacnije u devetom razredu, cini mi se. Vece prije nekog testa ili ispitavanja iz hemije, ja nisam mogao stici da naucim sve i mnogo sam plakao tada, jer sam zelio da dobijem dobru ocjenu. Naredni dan je bilo sve u redu, ali vec nakon par dana, dok sam odgovarao drugi predmet, naisla mi je mucnina iz cista mira. Dakle, dok sam odgovarao. Trazio sam da idem u WC, ali nisam imao sta da povratim. Tada sam dozivio veliki napad panike i prosao mnogo doktora i analiza (cak i gastraskopiju) i nista nije bilo utvrdjeno. Nakon toga, upisao sam srednju, bilo je sve u redu, ali uglavnom pred neke vece javne nastupe, ili gdje ima puno ljudi, uvijek sam osjecao blagu mucninu. Dakle, kad god bih osjetio neku vecu tremu ili slicno, osjetio bih i mucninu. To me je naravno i tjeralo da izbjegavam velike guzve, jer sam se bojao da cu povratiti pred ljudima. Ali s vremenom bih se i navikao, opustio i sve bi bilo u redu. Na kraju evo, pitanje iz naslova: Da li je ovo sve anksioznost? Da li i ovo sada sto osjecam, sto se tice depersonalizacije i tog straha da cu razviti neku od ozbiljnih bolesti, da li je to anksioznost? Hvala Vam unaprijed na odgovoru i savjetu! Samo ovo izlaganje mi je pomoglo da se bolje osjecam (iako s mamom pricam o ovome cesto). Veliki pozdrav!