Poštovani, kao prvo, lijepi pozdrav 🙂 Osoba sam koja pati od anksiozno depresivnog poremećaja. U zadnjih nekoliko mjeseci ne mogu prestati razmišljati o budućnosti. Naime, imam 30 godina, jako malo radnog staža i nikako ne uspijevam naći posao. Živim sa majkom (otac je umro prije dvije godine) i lijepo nam je, imamo sve, predivnu kuću, dovoljno novca za nas dvije, divan i topao odnos. No, ja se svakim danom sve više i više bojim za svoju egzistenciju. Iako mi ljudi svako malo govore da je to nepotrebno i glupo, da postoje oni koji imaju 1000 puta većih problema od mene, ne uspijevam se oteti dojmu da me čeka nekakv veliki životni test. Stalno se pitam kako ću danas, sutra funkcinirati kada mame više ne bude, od čega ću živjeti, kako ću se snaći? Inače sam introvert i to mi odgovara jer sam u prošlosti doživjela jako ružne stvari i tek nekolicina ljudi mi paše. Mama mi je ujedno i najbolja prijateljica i svaki puta kada joj kažem ovo što sam maloprije napisala, ona, kao vječni optimist razmišlja na ovaj način – ne pričaj gluposti. Nekako će biti, uvijek nekako bude. Nije stvar u tome da sam nesamostalna, dokazala sam da jesam i da mogu biti, ali jednostavno, koliko god pokušavala, ne mogu prestati razmišljati o budućnosti. Znam da mi ne možemo u nekoj većoj mjeri utjecati na to i da je možda i glupo razmišljati na ovaj način, ali ja si već sada mislim – pa kako ću ja zaraditi svoju mirovinu? A nisam još ni počela raditi (želja mi je naći stalni radni odnos, a sami znate kakva su vremena). Željno iščekujem Vaš odgovor i unaprijed Vam zahvaljujem. Veliki pozdrav cijelome timu 🙂 P