asked 9 years ago Poštovani,
u braku sam 21 godinu, imam dvoje djece i volim svoju obitelj više od ičega.
Problem koji imam postoji oduvijek, s tendencijom rasta. Udala sam se jer sam bila zaljubljena do ušiju. Zaljubljenost je s godinama opadala ,ali se transformirala u ono što ja smatram da je čista ljubav. Znam da volim moga supruga po tome što sam sretna ako je on sretan, tužna sam ako je on tužan, ako je bolestan brinem oko njega isto kao oko djeteta, nastojim mu u svemu biti podrška i u većini životnih situacija se dobro slažemo …
U drugoj godini braka sam rodila naše prvo dijete i istovremeno s njenim rođenjem ja sam potpuno izgubila i ono malo interesa koji sam imala za seks. Mislila sam, hormoni luduju, sredit ce se s vremenom. Nije se sredilo. Ja sam se nekako nosila s tim, prihvatala za moj pojam preeeečeste seksualne odnose s njim -njemu za ljubav. Nikad nisam u tom činu doživjela orgazam. Nikad nisam uzivala, ali sam to skrivala i trpjela ..jer… njemu je to nešto u čemu najviše uživa.
S godinama mi je sve to postalo puno teže, do momenta kad je postalo nepodnošljivo i ja sam jasno i glasno rekla NE. Jednostavno se u meni nešto polomilo, i odbila sam i dalje biti seksualni objekt. Ne mogu se natjerati, uzalud je i to što ga volim jednako kao sebe, uzalud sve naše zajedničke godine, uzalud što imamo divnu djecu i općenito, naizgled, lijep život.
Možda bi većina ljudi rekla -razvedi se. To ne dolazi u obzir. Nezaposlena sam, ne posjedujem ama baš nikakvu materijalnu imovinu, ni ušteđevinu, nemam roditelje, nemam nikoga osim svoje obitelji koju volim najviše na svijetu. Umrla bih od tuge kad bih otišla od njih.
Dakle, ja sam nakon godina i godina proučavanja same sebe i traženja odgovora što to sa mnom nije u redu došla do zaključka da sam naprosto aseksualna. Ne osjećam seksualnu želju niti privlačnost ni prema kome. Romantične osjećaje imam, što znači da se mogu zaljubiti i voljeti ,ali spajanje tijela je nešto u čemu ja ne vidim nikakvu draž. Volim zagrljaje i bliskost ali samo na platonskom nivou. Čim dodiri postanu obojani željom da se vodi ljubav ja se momentalno ohladim i maknem na distancu, koliko mogu.
I tako, suprug i ja, vodimo hladni rat jer me on takvu ne prihvata. Uredno mi bar dva puta tjedno daje ponudu, a nakon mog ponovnog objašnjavanja da me može jedino na silu i da ja u sebi nemam to sto on od mene zahtjeva, on se tada “smrači”, počne mi nabijati osjećaj krivice, osjećaj da ne vrijedim, osjećaj da sam sebična, osjećaj da sam bolesna ili poremećena… sve to prati osebujna gestikulacija; demonstrativno napuštanje prostorije u kojoj sam ja, proklinjanje života, pritiskanje srca kao da ce mu iskočiti, pogled da se smrzneš itd itd…a ja šutim i posmatram taj performans, a u sebi vrištim i pitam se ima li spasa, ima li rješenja, ili ću do smrti slušati i gledati kako se uništavamo?
Unaprijed hvala,
Enya.
Psihoterapeut Team Staff answered 9 years ago Poštovana Tužna,
Iako ne postoje dve iste osobe, situacije ili problema, hvala vam za, uslovno rečeno drugu stranu ovakvog problema. Ono što je meni bilo značajno u vašem izlaganju to je da se i druga strana kod ovakvih problema obično oseća neadekvatno, nevoljeno, odbačeno, neprihvaćeno, uplašeno… Mislim da je značajno spoznati da kod ovakvih teškoća partneri zapravo ovakva osećanja dele. Obe strane ih mogu osećati sasvim realno i sasvim autentično i obe strane imaju pravo na svakojaka osećanja kao i da ona budu viđena i uvažena.
Možda je međusobno ugledavanje, prihvatanje i priznavanje tih osećanja (kako kod sebe, tako i kod drugog) važan, hranljiv i vrlo intiman oblik povezivanja koji svedoči o ogromnoj ljubavi. Stoga mislim da je veoma važno da se na ovim temama radi, ako ne drugačije a onda kroz psihoterapiju.
Ne postoji ljubav, brak ili samo veza u kojoj se na ovaj ili onaj način partneri ne osećaju zapostvljeno i u kome na ovaj ili onaj način ne dobijau od svog partnera nešto što im treba. Mislim da je to realnost ljudskih odnosa i da je sve drugo puka idealizacija. Mislim još i da ljubav crpi energiju i dinamiku upravo iz ove nepotpunosti i nedovršenosti, koja je glavna osobina egzistencije. Živeti zajedno sa nakim zaista znači ponovo i ponovo biti na iskušenjima, ponovo tragati za razumevanjem za sebe i drugog, ponovo i ponovo tražiti načine da se teškoće i emocije iskomuniciraju tako da ne preovlada međusobno optuživanje nego samospoznaja. Valjda zato ljubav i jeste toliko velika, celoživotna tema koja nas uvek razvija od prvih do poslednjih dana naših života.
Meditiraje o tome šta i koliko dobijate od svog supruga i svog braka. Na koji način vas dvoje jeste intimni i kako intimnost između vas opstaje i istrajava, nevezano za seks. Razmislite o tome da li upravo napetost, koju stvaraju neujednačene potrebe, sprečava vas i vašeg supruga da bez optuživanja govorite o onome što osećate i na taj način takođe budete intimni u prepoznavanju.
Poštovana Enya,
Hvala vam još jednom na lepim rečima. Sakupiti deliće duše posle onakvog iskustva kroz koje ste prošli zaista je nezamisliv podvig i dramatično svedočanstvo o snazi i rastegljivosti ljudske duše i ljudskog života. Izvinjavam se ako sam malo podcenio vaša bavljenja sobom, vaša znanja, vašu obaveštenost o životu i temama psihologije i filozofije.
Nesumnjam da ćete posle postovanja Tužne i ponovo gledati u to da se možda i vaš suprug oseća vrlo slično vama. Nadam se da ćete narednim godinama naći načina da se sa njim u tome prepoznate i da to iskomunicirate, kako rekoh, bez previše međusobnog optuživanja. Takođe verujem da takva osećanja zaista jesu ljubav.
Srdačno,
Nikola
Psihoterapeut Team Staff answered 9 years ago Poštovani Nikola,
Hvala vam na ovom odgovoru. Volela bih da gospodja koja je zapocela temu ima neke koristi od mog pisma, da izvuce neku pouku, kao sto sam ja sa paznjom iscitavala njena pisma, i vase odgovore upucene njoj.
Ja u velikoj meri pokusavam i pronalazim razumevanje za mog supruga. Idem na psihoterapiju i pijem od skoro i lekove protiv depresije. Moja depresija je u velikoj meri posledica pada samopouzdanja zbog suprugovog ponasanja, ali ja prihvatam da radom na sebi, menjam sebe, i da na taj nacin i dalje budem partner.
Ono sto me boli je sto ipak imam krize, ipak zelim da imamo seks i povremeno imam jake napade placa, anksioznosti, tuge, sto nije slucaj sa mojim suprugom. On se tada povuce, skloni, i nema problem sto je meni lose. Mozda i ima problem, ali ga sasvim sigurno ne resavamo tako da ucinimo po mome, vec bude po njegovom, tj. nemamo seks.
I pored svega, ja njega jako volim, mi smo zajedno preko 20 godina, imamo troje dece, ali iskreno, nisam sigurna da bih ostala sa njim kad bih znala da se ovo nece promeniti na bolje. Odnosno, da on to ne zeli da radi nikada, ja ne bih mogla da ostanem u takvom braku, makar da ga volim ne znam koliko.
Nadam se da moj muz ima neku prolaznu fazu, i da ce ovo proci, za dobro cele nase porodice.
Psihoterapeut Team Staff answered 9 years ago Poštovana Tužna,
uvjetno rečeno drago mi je da ste se javili , kao što reče Nikola, s drugom stranom ovog problema, mada mi, naravno ,nije drago da iko ima probleme iz kojih ne može izići veći, jači i bolji.
Potpuno razumijem što vas muči, živim u tome već dugi niz godina. Bilo je perioda kad sam iz dubine duše željela da se moj suprug promjeni, da bude više kao ja, jer sam vjerovala da bi tada svi naši problemi netragom nestali. Također je bilo perioda kada sam pokušavala promijeniti sebe u smislu da sam tražila načine da aktiviram svoju seksualnu energiju. Pokušala sam čak i gledati pornografiju ali to me dodatno sablaznilo i jedini efekat je bilo čuđenje na što su ljudi spremni i blago gađenje. Ukratko, od takvih videa sam si napravila više štete nego koristi. Pokušavala sam uzeti male količine alkohola- dva, tri puta je pomoglo ..ali moja psiha je ubrzo prepoznala trik pa sad mrzim alkohol. Pokušala sam pričati s malobrojnim povjerljivim osobama; niko nije imao takav problem i u takvim razmjerima pa prema tome niko mi nije mogao ni pomoći. Pokušala sam , naravno, suprugu objasniti , na fin i precizan način kako se osjećam dok vodimo ljubav. Jedna od pomalo smješnih fraza koju koristim u opisu senzacija koje izazivaju njegovi dodiri s namjerom da me uzbudi je – “koža mi je izvrnuta naopako” . Doslovno u takvim trenucima osjećam sve samo ne ugodu. Osjecam kao da moja koža priča sama za sebe. Njegov najnjezniji dodir po mojoj koži, ja osjećam kao struganje, podbadanje, guljenje… Od tih dodira ja ne osjećam nikakvu seksualnu želju, naprotiv, osjećam neodoljiv poriv da ga zaustavim, da mu kazem da mi to smeta, da se zelim češati po cijelom tijelu, da mi je hladno, vruće, da nemam zraka, u meni je bura negativnih emocija i jedino što tada želim da to stane, prestane i da se nikada više ne ponovi. Da, zaboravih dodati da se u tim trenucima , osim navedenog, osjećam i kao da sam u incestu. Ovo vjerojatno govori da sa mnom zbilja nesto nije u redu pa to uglavnom ne spominjem suprugu. Činjenica je da imam neopisivo jak filing da radimo nesto pogrešno i nemoralno. A, moguće je da se tako osjećam baš zato što ne osjećam seksualnu želju ali i dalje volim svoga supruga kao oca, brata, dijete, a ipak malo drugacije….
Ne trebate mi opisivati razmjere tuge kad legnete sama i probudite se uplakana…jer vas potpuno razumijem. Ja suprugovu tugu i ogorčenost skoro pa fizickim očima vidim, skoro je opipljiv osjećaj koji izbija iz njega . To me ubija. To je najteži dio ovoga. Jer ja to njegovo osjećam i na udaljenost, od toga ne mogu pobjeći, a da bi stvar bila teža , dok pokušavam prožvakati i proživjeti njegove osjećaje , istovremeno imam i svoje koji neće da stanu u red, nego me muče i kidaju na razne načine baš tada, baš najjače kad su i njegovi najteži.
Rekoh već prije da mi jako stalo do njegove sreće, zdravlja i duševnog mira, a ovako ispada da sam baš ja uzrok svim njegovim nevoljama. Vjerujte, nije se lako nositi s tim. Mozda bih mu pomogla tako da ga oslobodim sebe, da ja njega ostavim, da mu se maknem s puta ako želi neku osobu koja bi mu više odgovarala. Razmisljala sam o tome puno… ali, što svjesno što nesvjesno ja sam si skrojila zivot da i nemam mogućnosti da prezivim bez njega, ne u emotivnom smislu, iako bi i to bilo jako teško, nego u materijalnom smislu.
A, i nije baš sve toliko crno, imamo divnu djecu, imamo prekrasnih perioda ispunjenih smjehom i veseljem.
Zašto u početku veze nisam rekla da ne želim seks? Dobro pitanje, koje sam već čula mali milion puta i na koje nema pravog odgovora. Prije 21 godinu ja sam imala 20 godina i bila sam jako zaljubljena u mog sadašnjeg supruga. U toj zaljubljenosti ja sam željela svaki trenutak biti s njim, bilo gdje pa i u krevetu. Osjećala sam da želim biti jedno s njim u svakom smislu, i po mojim skromnim saznanjima u to vrijeme, ja sam shvatala da seks jeste vazan, nekom više ,nekom manje. Meni je bilo vazno da budem s njim, i da mu na sve načine pokazem ljubav. I lagala bih kad bih rekla da mi je tada bilo tesko voditi ljubav s njim. Ne, ja sam htjela, ali NIKAD nisam dozivjela ispunjenje, i potpuno uzivanje. Najviše dokle sam došla je bilo da sam osjećala seksualno uzbuđenje ali bez zadovoljenja (orgazma). Ali, i do tog uzbuđenja nije dolazilo olako, ja sam morala u svojoj glavi napraviti radikalne zahvate za koje mi je trebalo puno energije, da bih uopće osjetila nesto u genitalnim organima. S vremenom je za zahvate u glavi trebalo sve više energije, a efekat je bio sve slabiji. Onda sam ušla u fazu od nekoliko godina kada sam to prihvatala kao neminovnost. Tako je kako je, nek je on sretan, a meni kako bude. I, naravno, dođu godine kad se čovjek počne pitati o svrsi i smislu života…i kada shvati da drugome mozemo dati samo ono sto imamo, i da je važno voljeti i poštovati sebe jer u protivnom drugima šaljemo poruke da nas mogu dovijeka iskoristavati ili jednostavno uzimati od nas ono sto nemamo, ili sto ne mozemo dati.
Vjerojatno bi i meni i mom suprugu bilo bolje i lakse da nikad nisam prerasla fazu u kojoj sam bračnu duznost ispunjavala šutke i baš tako – kao (mrsku) duznost. Zasto je ta faza zavrsila i zasto je počela ova druga, iskreno ja to ne znam. Ja to nisam planirala, a pogotovo nisam mogla znati da ce do toga doći kada sam imala 20 godina. Najlakše mi je utješiti samu sebe sa idejom da je posrijedi neka viša, nevidljiva sila, koja nam svima u život donosi razna iskušenja iz kojih trebamo učiti. Učiti cijeli zivot.
@Tužna, iz vaših poruka mogu izvući dosta pouka, mogu bolje razumjeti tu drugu stranu ovog problema, pa ako administratori ovog sajta nemaju nista protiv, bilo bi mi drago da još pišete na ovoj temi.
Poštovani Nikola, Hvala Vama koji postojite i još samo da se ja vama izvinim ako sam u prethodnoj poruci djelovala pretenciozno s navodom da puno čitam i znam. Mozda sam se precijenila. Ja puno čitam, i teoretski znam, ali ujedno sto više znam -znam koliko ne znam. Učenje nikad ne smije biti gotovo. Pogotovo zazirem od stava da sve znam. Daleko od toga. Sve vaše savjete duboko cijenim i uvazavam .
LP, Enya.