Figura

Rečnik Geštalt Pojmova

Uvod

Kada u psihoterapijskoj seansi osetimo da energija/uzbuđenje raste, kada se doživi zainteresovanost, kada nešto snažno privuče našu pažnju, tada kažemo da smo pronašli figuru od značaja. Čitav psihoterapijski proces može se posmatrati kao proces traganja za figurama koje imaju moć da u nama, u datom trenutku, kreiraju uzbuđenje.

U obilju sadržaja koji se u terapiji nude i u obilju pravaca kojim možemo krenuti, prepoznavanje figura koje imaju energiju od presudnog je značaja za doživalj kvalitetnog terapijskog kontakta između terapeuta i klijenta.

Često je misao terapijske veštine upravo u tome da terapu pomogne klijentu da prepozna i izrazi svoje autentične potrebe tako što će od njih napraviti figure, tako što će ih prepoznati i osvetliti pažnjom. Autentične i domente potrebe pretavaju se u figure s izrazitom vibratnošću i mi se ponovo osećamo živim.

Fenomenološki iz svakodnevnog života

Figura ili prednji plan je ono što u datom trenutku privlači moju pažnju (svesnost). Sve ono na šta mogu pažnju usmeriti takođe je, potencijalno, figura. Što je važniji predmet na koji moram usmeriti pažnju, to je figura jača. Ono što moj organizam procenjuje da je od najvećeg interesa u datom trenutku je dominantna figura ili najdominantnija figura, koja će druge figure potisnuti u pozadinu.

Figura može biti bilo koji opažaj, osećaj (senzacija), osećanje (emocija) ili misao, sećanje, fantazija, dakle bilo koji doživljaj ili element doživljaja.

Na primer, dok šetam ulicom, moju pažnju privlači opojan, prijatan miris lipe. Udišem duboko i senzacija prijatnosti mirisa koji miluje moje grudi tada je moja figura. Tražim pogledom drvo ili žbun koji tako zanosno miriše (tražim vizuelnu figuru koja bi dopunila doživljaj mirisa). Primećujem, međutim, slatkog psa u dvorištu i taj opažaj postaje moja figura. Smešim mu se, a senzacija mirisa lipe u kojoj sam do malopre svesno uživao, odlazi u pozadinu.

Ako u tom trenutku, međutim, začujem zvuk motornog vozila iza mene, to će postati dominantna figura. Pogledaću da vidim odakle dolazi, a opažaj psa će otići u pozadinu. Ako vidim da mi se približava automobil velikom brzinom, to će postati nova dominantna figura, jer je u tom trenutku to najvažnije.

Objekt u okruženju koji će zadovoljiti dominantnu potrebu organizma, ili čijim će izbegavanjem (alijenacijom) potreba biti ispunjena, postaje figura u prvom planu. Svi drugi objеkti sredine će se povući u pozadinu. U tom smislu, figura je u vezi sa percepcijom. Figura privlači moja čula. Osvaja moj pogled ili sluh ili um itd.

Perls navodi čuveni primer ljudi pristiglih na koktel. Osoba zainteresovana za umetnost će „skenirati“ polje zarad umetničkih slika i skulptura. Samac će pogledom tražiti atraktivnu ženu. Alkoholičar će pronaći put do bara pre okupljanja gostiju. Gladna osoba će prvo pronaći posluženje itd. (Perls, Geštaltistički pristup psihoterapiji)

Šta se, međutim, događa sa osobom koja oseća umor, i zapravo ni ne želi da bude tu. Ona će biti nesposobna da se koncentriše na imena ljudi ili razgovore. Ništa od ponuđenih figura za nju neće imati prioritet (uzbuđenje, energiju). Osoba koja zaista ne želi da bude tamo, doživeće polje puno konfuzije, jer se za nju nijedna figura ne izdvaja s dovoljno vibrantnosti, ništa je ne energizira, sve dok se ne zainteresuje za nešto: razgovor, hranu, pogled na zadnje dvorište, strukturu kuće. Tek tada, kada se zainteresuje za nešto, prednji plan (figura) će se jasno izdvojiti iz pozadine. (Perls, Geštaltistički pristup psihoterapiji)

Kada je figura vibrantna, jasna i energizirajuća, dobro odvojena od pozadine, dominantna u odnosu na druge potencijalne figure, dobre su šanse da korelira sa mojom dominantnom potrebom i da je deo mog procesa kontaktiranja sredine u cilju zadovoljenja potrebe.

Sposobnost kreiranja jasnih figura, koje su postojane, dobro odvojene od pozadine i snažno povezane sa potrebom, važan je element zdravog funkcionisanja.

Ako sam gladan i upravo sam došao kući, moja figura postaje miris ručka i postavljen sto. Ove figure su, u tom trenutku, jasne, vibrantne i jake. Ako ne dozvoljavam da mi ništa drugo odvuče pažnju, ako sve ostalo mogu da ostavim postrani, figura je jasna, stabilna i dobro zasnovana u dominantnoj potrebi.

Učitaj još

Organizmičko-biologistička perspektiva

Naša senzorna oprema (čula) upravo je tu da omogući formiranje figure od dominantnog interesa. U svetu prirode to je pre svega ono što predstavlja potencijalnu hranu, kao i ono što predstavlja opasnost.

Perls daje primer jelena koji je gladan. Hrana je njegova figura, ali kada nešto začuje, iako gladan, prestaće da pase i pogledati. Ako tada spazi lava kako mu se prikrada, to će postati dominantna figura. Počeće da trči da bi spasao život. Kada se oseti iscrpljenim, umor će postati dominantna figura i zaustaviće se da uhvati vazduh. Svako ponašanje je u funkciji potrebe koja stvara najveći pritisak u toj tački vremena. Naša dominantna figura je senzacija koja je u vezi sa tom potrebom. Glad, ili sočna trava, ili slika lava, ili umor.

Dominantne potrebe i interesi organizma će, dakle, odrediti koji element polja (figura) će otpasti u našoj pažnji, koji će dobiti tu ekskluzivnost, da se baš njime u tom trenutku bavimo.

Priroda nas nekada sama upozorava na figure od interesa. Plodovi poput jagoda jarkih su boja da bi privukli našu pažnju. Cveće miriše zanosno da bi privuklo pažnju insekata. Gusenica koja je otrovna, s druge strane, privlači pažnju i upozorava svojim jarkim bojama.

Mimikrija je takođe fenomen koji se može dovesti u kontekst figure i pozadine. Organizmi ne žele da budu vidljivi, kako ne bi postali hrana grabljivicama. Stoga se stapaju sa pozadinom.

Neki grabljivci skrivaju se u pozadini, ili se bojama stapaju sa pozadinom da ih potencijalni plen ne bi primetio i pobegao im.

Mužjak jelena ima jak miris da bi privukao ženku, dok lane nema praktično nikakav miris kako ga grabljivci ne bi mogli nanjušiti.

Mužjaci ptica u sezoni parenja dobijaju tzv. fovističke boje, jarke, drečave, kako bi privukli ženke.

Učitaj još

Dinamika figure i pozadine u savremenom socijalnom polju – fenomenološka perspektiva iz svakodnevnog života

U mnogim situacijama ja, međutim, ne znam šta hoću od sebe i od drugih (od sredine). Sve mi je važno i sve mi se čini neodložnim.

Na primer, baš kada je miris ručka obuzeo moja čula i kada sam počeo da saliviram i lučim želudačnu kiselinu, zvoni mobilni telefon. To postaje nova figura. Traže me s posla i ja počinjem da osećam strah da nešto nije kako treba. Javljam se na telefon i otpočinjem razgovor. Razgovor se odužio i ja osećam opšte nezadovoljstvo i potmulu ljutnju (frustriranost) protiv koje se borim.

Ili, čim sam počeo da pišem tekst i koncentrisao se na misli o terapijskim konceptima (ovo su sada figure), stiže mejl, notifikacija se pojavljuje na telefonu. Vidim da je kolegi potreban brzi odgovor i prekidam rad da bih se skoncentrisao na kucanje poruke. Vraćam se radu kada postajem svestan da pas u susedstvu ponovo glasno laje (nova figura). Počinjem da osećam ljutnju. Ustajem da zatvorim prozor. Vrativši se za tekst koji kucam, svestan sam da osećam otpor. U isto vreme gajim želju da završim tekst, a počinjem da osećam i glad. Ponovo zvoni telefon.

U savremenom načinu života mnoge figure, koje su sve umerenog intenziteta i možda nemaju pravu urgentnost, prosto nas bombarduju i bore se za našu pažnju.   

Vozim auto. Vozilo ispred mene usporava, tako da moram da kočim i u istom trenutku zvoni telefon. Odlažem javljanje da bih se koncentrisao na vožnju jer sada pešak pretrčava ulicu. Zatim primećujem da ću izgubiti zeleno svetlo i dodajem gas. Vraćam se telefonu da bih odgovorio, ali on prestaje da zvoni kada se vozilo iz bočne ulice ubacuje ispred mene. Nastojim da ga obiđem kada mi na telefon stiže poruka. Bacam brzi pogled na telefon kada primećujem da vozač iza mene pokušava da me pretekne i seče me da bi se brzo vratio u našu traku. Pali se crveno svetlo na semaforu i tenzija koju sam osećao napregnuvši se da uhavatim  zeleno svetlo popušta kada sa radija dolazi važna vest da je u ulici kojoj se približavam veliki zastoj zbog sudara. Pojačavam radio da bolje čujem kada čujem da vozač iza mene trubi da krenem jer se zeleno svetlo upravo upalilo.

Na poslu me čeka projekat za koji mi ističe vreme. Nekoliko urgentnih mejlova zahteva moju hitnu pažnju. Pozivi i poruke na telefon naviru kao ludi. Kolega me prekida da bi mi postavio par kratkih pitanja, a koleginica me moli da joj pomognem da se snađe sa novom aplikacijom.

Kod kuće malo dete plače tražeći hranu u istom trenutku kada mleko na šporetu preti da pokipi i kada poštar zvoni na vrata. Valja mi skinuti mleko sa šporeta, otvoriti vrata dok trpim plač, obuzdavati osećaj frustracije, hraniti dete, hitno zvati majstora za bojler dok tražim čime bih na brzinu mogao da utolim glad i  ponovo odgovaram na telefonski poziv.

Ovo obilje figura visoke urgentnosti koje jedna drugu prestižu čini da se osećam izbezumljenim i iscrpljenim. U poslu mi je teško da se odlučim šta je preče, a psihoterapeut mi kaže da treba da uključim svest o tome šta mi se trenutno više radi, a šta manje i onda je konfuzija kompletna. Tim pre što su drugima obavezno preče njihove potrebe prema meni i njihovi zahtevi, pa prednost svojim potrebama dajem pod svojevrsnim socijalnim pritiskom.

Mnoge iz ovog mnoštva figura, dakle, zapravo i nisu reprezent moje stvarne trenutne dominantne potrebe. Pada mi na pamet klijent koji je posle posla došao kod mene na terapiju i pošto nikako nismo mogli da pronađemo figuru od interesa, ja sam ga pozvao da pažnju obrati na svoje telo. „Zapravo, od jutros, ceo dan mi se ide u toalet radi velike nužde.“, rekao je osvestivši potrebu koju je, iako je možda dominantna, ceo dan potiskivao, dajući prednost drugim stvarima koje su pred njega iskrsavale. Tek kada je otišao u toalet i vratio se, bio je zaista otvoren da se pojavi nova figura. Ovaj put pojavio se snažan osećaj iscrpljenosti.

Opozit ovom stanju (užurbanosti gde nas figure bombarduju i cepkaju našu pažnju) takođe često, u savremenom načinu života, je stanje u kome me ništa ne interesuje, ništa ne privlači moju pažnju. Nedelja je i ja ne znam šta ću sa sobom. Na mene ne skaču ni telefon, ni mejl, ni šef. Ništa mi se ne radi. Sve mi je dosadno. Nalazim se u frustrirajućem vakuumu.

Istraživanja pokazuju da pre formiranja figure, koja, kako se veruje, organizuje svet u subjekt/objekt relacijama, postoje trenuci nediferenciranosti, nestrukturisanosti perceptivnog polja. Istraživanja pokazuju da, ako ovi periodi potraju, čovek počinje da se oseća frustrirano.

Sit svega i prazan, savremeni čovek suočava se sa stanjima letargije i nezainteresovanosti, dosade i niske zainteresovanosti (nezainteresovanosti) za bilo šta, koja ga frustriraju i plaše. Da bi ih prevladao, sklon je da se izloži ekstremnim stimulansima ili psihoaktivnim supstancijama.

Neurotičar je osoba koja nije u stanju da formira i prati figuru koja odražava najdominantniju potrebu. (PHG, 1951.) Ali kako proceniti koja je figura dominantna?

U organizmičkom kontekstu to se odvija spontano. Jelen oseća glad, a zatim strah i beži, a zatim mora da zastane jer se bori za vazduh. Ako ga, međutim, lav baš u tom trenutku ponovo pojuri, jelen će početi da trči, pritisnut između te dve figure, straha i vazduha koji mu nedostaje (vidi niže ceo primer).

Ali šta je dominantna figura u trenutku kada sam seo da pišem, nevoljno, kada moj telefon ne prestaje da zvoni, kada mi smeta lavež psa sa ulice, kada počinjem da osećam glad?

Nekada nas figure (zapravo potrebe) prosto cepaju svojom snagom, tako da moramo da se borimo da ostanemo čitavi između njihove snage. Svojevrsni poremećaj pažnje vlada savremenim životnim poljem.

Učitaj još

Psihoterapijski značaj

Deo terapijskog rada je podržavanje klijenta da se otvori prepoznavanju svojih potreba, da se ohrabri i podrži da od njih pravi dovoljno jasne i snažne (postojane) figure koje će dovoljno dugo zaokupiti njegovu pažnju, tako da dovedu do zadovoljenja potrebe.

Još jedan terapijski zadatak može da bude da otkrijemo kako klijent prekida sebe u tom poduhvatu (kreiranje figure). Kojim strahovima, iskustvima, sećanjima, mislima, uverenjima (introjektima), telesnim pokretima, navikama itd.

Na primer, svestan sam da se stegnem svaki put kada poželim nešto da tražim za sebe. Moja maćeha, iz dubine moga iskustva, promoli svoj kontrolišući nos i kaže mi kako sam sebičan. To je način na koji zaustavim moj pokret ka.

Perls određuje, dakle, neurotičara kao osobu koja ne može da odredi koja je potreba (i prema tome figura) u datom trenutku od najvećeg značaja. U savremenom načinu života, bolje reći u savremenom gradskom okruženju, figure, međutim, brutalno iskrsavaju jedna preko druge, lomeći i seckajući moju pažnju na froncle.

Učitaj još

Prejaka figura, repetitivna, nevibrantna figura

Proces formiranja figure i manipulacija izdvajanjem novih figura iz pozadine od suštinskog je značaja u GT. Dok je klijent često vezan za figuru, terapeut obraća pažnju na pozadinu. Zatim poziva klijenta da obrati pažnju na neki aspekt pozadine. Tako nastaje nova figura koja, ako je dobro odabrana, može doneti nove kvalitete. Veština terapeuta je da odabere onaj aspekt pozadine koji je skriveno bremenit osećanjima ili uzbuđenjem.

Na primer, dok mi klijentkinja priča o svom osećaju frustriranosti, straha i krivice zbog, kako veruje, nedovoljno dobrog uspeha njenog sina u školi, moja figura postaje njena velika ljubav koja je sakrivena iza strahova i kritika.

„Dok mi pričaš, osećam koliko ti je stalo do njega.“, kažem, „Na koje mu načine to još pokazuješ osim kroz zabrinutost?“

Klijentkinja je odjednom zamišljena. Zastaje i gleda me. Otpustila je brigu. Sada je u kontaktu sa ljubavlju.

„Izgleda da mu to ne pokazujem na baš mnogo drugih načina.“, kaže prikrivajući nelagodu kiselim osmehom i humorom.

„Imam utisak da ti je sada krivo zbog toga.“

„Jeste. On je zapravo divno dete. Pažljivo. Dobrodušno. Saosećajno.“

„Možeš li to da mi kažeš kao da sam on?“

„Znam koliko si dobar. Volim te.“

„Ovo je divno čuti.“

Klijenti na psihoterapiju obično dolaze fiksirani za misli o svojim simptomima (npr. panika ili depresija) ili/i fiksirani za ideje o tome šta im fali da bi bili srećni (npr. ljubav ili uspeh). Njihovi simptomi, tj. misli i uverenja o simptomima, su njihove dominantne figure. Ove figure zarobile su njihovu pažnju, da tako kažem, čineći da, kao u narodnoj izreci, od šume ne vide drveće.

Ponekad dolaze sa osećajem dezorijentisanosti, utiskom da njihovom životu nešto bitno nedostaje, osećajem dubokog nezadovoljstva bez razumevanja šta im to fali. Njihove figure su slabe. Nemaju energiju i mešaju se.

Ova dva „problema“ ponekad se prepliću na razne načine, na primer tako što razrešenje polja punog konfuzije i nejasnih, slabih figura tražimo fiksirajući se za probleme, simptome, praveći na taj način jake figure kojima potom robujemo.

Simptom kao figura formira se brzo, stereotipno, snažno je fiksirana, tako da parališe tok svesnosti, da tako kažem (klijent misli samo o tome i ponavlja svoje opise simptoma ukrug). Ipak, simptom kao figura obično nije naročito vibrantna, ne energizira polje terapeut/klijent, pozadinu potpuno baca u senku i time onemogućava protok energije i promenu, odnosno geštalt ostaje nezavršen (nemaju rešenja), pa se osećaju frustrirano, ozlojeđeno, bespomoćno, izolovano i izolujuće (terapeut ne dolazi u obzir kao figura). Čak i kada je u pitanju strah ili tuga koja se uz ove figure javlja, možemo govoriti o sekundarnim osećanjima. Ova figura je autorefleksivna, nije kontaktna, pre se može reći da izoluje klijenta od sredine, drugih i terapeuta, nego da je u funkciji razmene sa sredinom.

Oni žele da njihovi simptomi nestanu i snažno su identifikovani sa ovom željom. Kako ne razumeju smisao svojih simptoma, njihove originalne potrebe ostaju duboko skrivene u pozadini. Smisao terapije tada je da se omogući da se originalne potrebe probiju na površinu i da postanu figura.

U knjizi Vodič za toplokrvne opisao sam rad sa Marijom. Gospođom koja je bila snažno fokusirana na svoju ideju da ima rak. Istraživali smo tu ideju kroz fantaziju. Šta bi bilo kada bi to stvarno bila istina. Pojavila se fantazija u kojoj bi je svi odjednom shvatali ozbiljno, poštovali, pokazivali joj ljubav i zahvalnost, brinuli o njoj kao što nikad nisu, naročito članovi njene porodice. Istraživanje ove fantazije donelo je u našu terapiju mnogo vibrantnih figura, mnogo snažnih osećanja i mnogo uvida.

Jaka figura u sebi krije nešto važno, ma koliko je odabrana tako da ne dovodi do kontakta. Paradoksalna strategija GT omogućava nam da dozvolimo onome što je stvarno bitno da bude prepoznato. U Marijinom slučaju to su bila mnoga neosvešena osećanja ljutnje i ljubavi.

Učitaj još

Slaba figura

U drugom karakterističnom slučaju možemo reći da su u tom trenutku figure nejasne i difuzne, slabe, brzo se smenjuju, pa pričam čas o ovome čas o onome (defleksija). Zadatak terapije tada može igledati kao izoštravanje figure.

Figure se mogu brzo ili sporo smenjivati. Mogu se javljati haotično ili smisleno. Mogu se boriti za prevlast. Snažnije figure potisnuće one slabije.

„Kad terapeut sretne klijenta, on se susreće sa ogromnom količinom kompleksnih informacija. One dolaze iz raznih izvora: kroz terapeutova čula, iz njegovih sopstvenih emocionalnih i telesnih iskustava, od neposrednih misli i intuitivnih uvida i ranijih ličnih i profesionalnih iskustava koja mu padaju na pamet tokom susreta, i od teorijskih koncepata i pretpostavki koje je terapeut asimilovao tokom svoje edukacije. Kako bi obradio sve ove informacije, terapeutu su potrebni filteri i koncepti koji mu pomažu da ih organizuje na smislen način. Ovo je neophodno za dovoljno dobru terapiju, za kontakt koji je isceljujući i neretraumatizirajući, za identifikovanje različitih terapijskih ciljeva i procedura, a i kao baza za odgovornu kreativnost od strane terapeuta.“ (Đani, Estetska dijagnoza u geštalt terapiji)

Kod organizovanja figura na granici kontakta, klijent i terapeut mogu imati manje ili više aktivnu ulogu. Nekada izgleda da je klijentima potrebna ozbiljna pomoć i usmerenje da bi organizovali figuru. Tada su terapeuti u iskušenju da preuzmu aktivnu ulogu, a klijenti ih tada slede. U tom slučaju preti opasnost da klijent sa slabom granicom zadovoljava potrebe terapeuta, tako što introjektuje i sledi figure koje zapravo nisu zaista njegove. Uzbuđenje i energiziranost bi tada trebalo da su slabe.

S druge strane, terapeut se može odlučiti za strategiju čekanja da klijent sâm formira figuru i krene u akciju. Ovo čekanje može biti vrlo frustrirajuće za klijenta koji ima teškoću da dozvoli da se figura formira, ili figura može biti formirana na klijentovim introjektima (predstavama i uverenjima o tome šta mu treba), a da to zapravo nisu njegove originalne potrebe u sada i ovde terapijske seanse. Terapeut bi u tim slučajevima trebalo da oseti nisku energiju ili uzbuđenje, ili čak ljutnju.

Razlozi za formiranje slabe figure ili izostanak formiranja figure od uzbuđenja, radoznalosti i akcije imaju dijagnostički značaj.

Učitaj još

Relacioni, tradicionalni i dijaloški pristup – razlike

O razlici između relacionog i drugih pristupa u GT može se govoriti i iz perspektive figure. Naime, čini mi se da terapeuti relacionog pristupa na drugačiji način prave figuru, tj. pažnju u seansi usmeravaju na drugačiji način. Oni usmeravaju pažnju na relacionu prirodu klijentovog pojavljivanja i doživljavanja. Ono relaciono, tj. relaciona intencionalnost iskustva, je figura koju ovi terapeuti vole.

Na primer, kada klijent govori o povređenosti koju je doživeo zbog nepažnje prijatelja, tradicionalni geštalt bi možda više bio fokusiran na podršku klijentu da do kraja izrazi svoja osećanja i na podršku da ta osećanja izrazi u odnosnu sa prijateljem. Dakle, figura bi bila akcija izražavanja osećanja, oličena u intervenciji, npr. zamisli ga na praznoj stolici i viči na njega.

Osim toga, za tradicionalni geštalt figura bi bila podrška klijentu da preuzme odgovornost za to što se osetio povređenim, s akcentom na mogućnost izbora. „Biraš da se osećaš povređeno. Šta time izbegavaš?“, na primer.

Dijaloški geštalt bi možda više bio usmeren na pitanje kako je sâm klijent doprineo situaciji u kojoj će biti povređen. Terapeut bi tražio način da pokaže razumevanje za klijentov osećaj povređenosti, tj. da istraži i produbi klijentov doživljaj. „Kako si doprineo njegovom ponašanju? Kako to ponavljaš sada sa mnom?“, na primer.

Relacioni pristup figuru bi mogao napraviti od jednog posebnog značaja klijentovog osećaja povređenosti, a to je da je, na primer, klijentu stalo do tog prijatelja, do tog odnosa. „Osećam ili razumem koliko ti je taj odnos važan.“, mogla bi da bude relaciona intervencija na klijentovo izražavanje osećanja povređenosti.

Ako relacioni terapeut sada pozove klijenta da mu kaže sve ono što bi rekao prijatelju, terapeut mu može dati svoja autentična osećanja sa mesta drugog. „Nisam želeo da te povredim. Žao mi je kad vidim kako si to doživeo.“; ili opet „Tek sada vidim koliko ti je to važno.“; ili „Sada na novi način vidim koliko sam ti važan.“

Druga ili dalja strategija u relacionom modu mogla bi da bude da se sadržaj koji je klijent doneo sada iskoristi da se fokus (figura) pomeri na odnos terapeut/klijent. „Šta ovim govoriš meni ili o našem odnosu?“, moglo bi da bude terapijsko pitanje.

„Da li mi govoriš da ti je važno da pazim da te ne povredim?“; ili „Da li mi stavljaš do znanja u vezi sa čim si osetljiv?“; ili „Čini mi se da te je prijatelj povredio nehotice. Kada mi pričaš o tome, osetim bojazan da bih te i ja lako mogao nehotice povrediti.“; ili „Kada te slušam, osećam želju da sa tobom budem veoma pažljiv. Kako ti to zvuči?“; ili „Bilo bi mi žao da zbog straha da ne uvredimo jedan drugog izgubimo divnu slobodu i spontanost.“ i tako dalje.

Odabir figure, tj. izvlačenje figure, daje smisao celoj pozadini. Način na koji tradicionalni terapeut organizuje iskustvo je takav da ono poprimi smisao slobode, nezavisnosti, izbora i lične odgovornosti, slobode pojavljivanja u odnosu, prihvatanja različitosti. Biranjem relacionih intencija za figure, iskustvo dobija smisao međusobnog uticaja i lekovite međuzavisnosti.

2022-11-19T20:47:51+00:00

About the Author: