Atmosfera

Rečnik geštalt pojmova – Akademija Geštalt psihoterapije

Atmosfera je jedan od koncepata bliskih relacionom geštalt pristupu, kojim se opisuju ona psihoterapijska iskustva koja suštinski menjaju naš uobičajni pogled na svet (tzv. prirodni stav). Naime, stav prema svetu u kome se subjekt i objekt doživljavaju kao odvojeni, nezavisni i unapred dati, Huserl je nazivao prirodnim stavom (Huserl, 1931.). Na primer, tastatura je objekat nad kojim ja kao subjekt vršim radnju kucanja. Ja i tastatura smo odvojeni, nezavisni. Tastatura je data, takva je kakva jeste i sama se od sebe neće promeniti. Da bi se promenila, potrebno je da na nju deluju sile.

Lekar koji ispipava moj stomak, u potrazi za tvrdim mestom, je subjekt koji nada mnom kao objektom vrši svoje dijagnostičke radnje. Moj stomak, objekt, je dat, takav je kakav jeste i ovaj pregled ga neće promeniti. Ako u njemu postoji tumor, taj tumor postoji nezavisno. Postojao je pre pregleda, kao što će postojati i posle pregleda. To da li ja znam da tumor postoji ili ne, ne utiče na njegovo postojanje. On postoji znao ja za njega ili ne. On postoji bilo da ga lekar otkrije ili ne otkrije.

Geštalt psihoterapija s druge strane nudi iskustvo u kome subjekt i objekt, odnosno klijent i terapeut nisu više subjekt i objekt, nisu čak ni dva odvojena subjekta, već dele iskustvo koje se samo od sebe događa u sada i ovde psihoterapijske seanse. U ovom iskustvu subjekt i objekt tek nastaju i u tom nastajanju se menjaju. Njihova neodređenost, to što nisu unapred dati potpuno i do kraja, upravo omogućava novinu, odnosno terapijski fenomen promene.

Ovo iskustvo zgodno je opisati terminima atmosfere. Na primer, oni osećaju hladnoću usamljenosti u kojoj se spontano rađa potreba i impuls da se fizički približe. Doživljaj gotovo fizičke hladnoće nije bio tu od ranije. To je nešto što se desilo u sada i ovde psihoterapijske seanse, kada su se terapeut i klijent otvorili za atmosferu polja koje se kreira između njih, i između njih i sveta. Čak i ako je osećaj usamljenosti kod klijenta postojao i pre, ova atmosfera koju usamljenost donosi kroz senzaciju hladnoće, nešto je što se, veruje se, desilo sada. Njih dvoje nisu to odabrali. Nisu je voljno stvorili kao što subjekt voljno deluje. Ona se desila.

Ta atmosfera iznedrila je dugi pogled sa suzama u očima kod oboje i potrebu da se fizički približe. Taj pogled, ta akcija približavanja, ta potreba za bliskošću nešto je što se, veruje se, dogodilo kao novina u sada i ovde, nešto spontano što nije bilo prisutno ranije, nešto što nije stvar uvida ili odluke (ego).

Ili, nakon približavanja, pošto su jedno drugome pružili ruke, terapeut i klijent se rastapaju u blaženoj toplini susreta. Gledaju se nežno. Hladnoća nestaje. Između njih počinje da struji nešto toplo. Toplinu u vazduhu može da oseti i čitava grupa.

Ili, terapeut i klijent osećaju kako drhte pod pritiskom olovnog kišnog neba. Ili se kupaju u vrelu radosti. Ili se osećaju nepovezano, tromo i nezainteresovano u magli prolaznosti. Ili ih obuzima težak umor beznadežnog trajanja.

Učitaj još

Atmosfera, jezik, poezija

Kako je naš jezik subjekt/objekt determinisan (Čomski, 1968), kako su pojmovi određeni značenjem, smatra se da je sam jezik zasnovan na prirodnom stavu i time nepogodan medij da izrazi iskustvo atmosfere, neodređenost i nastajanje. Jezik cepa fenomen na subjekt/objekt relacije, što se nekada u filozofiji naziva i bolest jezika (PHG, 1951).

Tako, da bi izrazili ovakva iskustva, pribegavamo poeziji koja hvata ono neizrecivo.

Koncept atmosfere slabo je korišćen u psihijatriji, psihoterapiji i psihologiji, ali je razvijan i korišćen u umetnosti, poeziji, književnosti, muzici, estetici i filozofiji egzistencije. (Karl Jaspers, 1963; Griffero, 2014; Bhome, 2010, 2017; Schmitz, 2011)

Atmosfera, posebnost, simptom, dijagnostika, patnja

Koncept atmosfere orijentisan je na jedinstvenost svakog klijenta i svakog iskustva, u potrazi za smislom i svrhom svakog simptoma. U tom smislu okrenut je ka povezujućem i transformišućem značaju patnje kao važnog, egzistencijalno neizbežnog dela našeg iskustva. Njegov smisao je u prevladavanju paradigme po kojoj se tegobe u potpunosti pripisuju pacijentu, monopersonalno. Govori se čak o prevladavanju bipersonalne paradigme u okviru koje govorimo o kokreaciji. Patnja kao atmosfera ne pripada ni samo meni, ni našem paru (terapeut/klijent), već univerzalnom polju koje struji kroz nas.

Koncept atmosfere, kao i koncept rezoniranja, menja paradigmu dijagnostike u kojoj terapeut kao subjekt treba da utvrdi šta se događa sa klijentom kao objektom (medicinski pristup), ka estetskoj dijagnostici u kojoj terapeut aktivno učestvuje i koja je sama po sebi važan, neizostavan deo terapije i transformacije.

Koncept atmosfere – fenomenološki u svakodnevnom životu i u psihoterapiji

Naš uobičajni pogled na svet, naime, odlučno razdvaja organizam i sredinu, u tom smislu da se organizam posmatra kao subjekat koji vrši radnju na sredini kao objektu.

Zakucavam eksere u balvan. Ja sam subjekat (organizam), a balvan i ekseri su objekti (sredina) nad kojima vršim radnju zakucavanja. Ja nisam ni čekić, ni esker, ni balvan. Ja sam onaj koji zakucava (ego-akcija).

Ako međutim promašim ekser i udarim po svom prstu, osetiću bol. Balvan, esker i čekić su dati, takvi kakvi jesu, nazavisno od mene i načina na koji ih ja doživljavam. Balvan je nešto napolju, izvan mene, dok je bol nešto unutra. Odlučno pravim razliku između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta.

Neobično za stolara, umetnik, za koga balvan ima dušu, koji voli da ga miluje rukom, da ga oseti pod prstima, da ga omiriše, koji na taj način stupa sa njim u poseban odnos, nalik je terapeutu. Za njega taj balvan nije dati objekat, ili bar nije samo to. Kada u njemu počne da delje skulpturu, on će reći da balvan počinje da govori, tako da umetnik može čuti njegove želje. Balvan ovde više nije samo objekat na kome stolar kao subjekt izvodi radnju. Balvan više nije balvan. Balvan je sada deo umetnika, deo njegovog unutrašnjeg sveta, umetnik je deo balvana, deo skulpture koja nastaje. Umetnik mu pozajmljuje svoju dušu, ili, da tako kažemo, granica između njega i balvana se gubi u izvesnom smislu, unutrašnji i spoljašnji svet postaju isprepletani do nerazlučivosti. Umetnik će reći da sam balvan želi da postane nešto, da mu on samo daje mogućnost da postane to što želi (setimo se bajke o Pinokiju, gde cepanica drveta progovara i govori starom Đepetu šta želi da ovaj iz nje izdelje).

Muzičari opisuju kako se gubi razlika između njih kao izvođača i muzike koju stvaraju. Slikari svedoče kako boja postaje deo njih i kako oni postaju boja, igra svetlosti i senki, kako čekaju da ih boja povuče, kako tada pokreti iz njih izlaze sami od sebe.

Slično tome, psihoterapijsko iskustvo opisuje stanje u kome se granica između psihoterapeuta i klijenta gubi u izvesnom smislu. ( Gianni Francesetti, A Clinical Exploration of Atmospheres. Towards a Field-based Clinical Practice, 2020) Psihoterapeut nije prosto subjekt koji nad klijentom, kao nad objektom, izvodi radnju. Psihoterapeut ne popravlja klijenta kao što stolar popravlja sto, zubar zube, ili kao što hirurg krpi ranu iglom i koncem. Psihoterapeut je u stanju da svoju dušu (odnosno telo) otvori za klijenta, da dozvoli da se između njih dogodi atmosfera, da rezonira sa klijentovim vibracijama, da sopstvenim telom oseti senzacije te atmosfere, pesnički rečeno da klijentu pozajmi krv i meso. (Sartr, 1964)

Klijentova patnja tako nije samo njegova. To je patnja sveta u kojoj klijent na svoj način učestvuje. To je patnja pripadanja. Najzad, to je patnja u kojoj učestvuje sam terapeut, koju zajedno mogu doživeti, koja čini da se mogu osetiti povezanim. Patnja je sada zajednička.

Ono patično atmosfere nešto je što se događa. Klijent i terapeut to ne biraju, kao što se ni patologija ne bira. (Frančezeti, 2020)

Učitaj još

Koncept atmosfere: psihoterapijski značaj

Ko je ikada imao iskustvo sa sistemskim konstelacijama (poredak ljubavi Berta Helingera), zna da, otvori li svoje telo (biće), može iskusiti senzacije, osećanja i doživljaje koji „pripadaju“ osobi kojoj je privremeno „pozajmio sebe“. Geštalt terapeuti relacione orijentacije razvijaju nove načine (donekle različite od onih razvijenih u konstelacijama) da se ovaj fenomen upotrebi.

Atmosfera ili rezoniranje dragocen je dijagnostički izvor informacija za terapeuta, tj. donosi obilje materijala za rad.

Terapeut, dakle, uči da bude prisutan i otvoren sve dok ne oseti atmosferu (kvalitet patnje) između njega i klijenta. Zapravo, rezoniranje se događa spontano. To nije nešto što terapeut bira da će učiniti. To nije radnja, već govorimo o stanju otvorenosti, o izmenjenom stanju svesti, o zadržavanju procesa formiranja figure (Isto). To je pre nešto što se terapeutu događa, što se događa paru terapeut/klijent.

Središnje stanje (middle mode) ono je mesto koje pogoduje razvoju atmosfere i sa koga terapeut može ući u terapiju. Ulaženje u terapiju sa ovog mesta podrazumeva da terapeut trpi privremenu frustraciju uzrokovanu time što se ništa ne događa: „Nameštam se u stolici i udišem duboko. Pokušavam da nađem pravi položaj, središnju tačku između sebe i okruženja (…), tako da ništa nije unapred figura. Spremem se za bilo šta što mogu da osetim dok sedim preko puta nje. Spremem se za onaj težak trenutak u kome ne osećam ništa i moram da se podsećam da budem strpljiv, ali i za momenat kada osećam nešto što radije ne bih da osećam i moram da se podsećam da se ništa loše ne događa i da budem oprezan da to ne odbacim.“ (Gianni Francesetti, A Clinical Exploration of Atmospheres. Towards a Field-based Clinical Practice, 2020)

Atmosfera donosi patnju, neprijatnost koja se javlja na nivou senzacija. Ove patnje javljaju se (opisuju se) jezikom atmosfere, koji se pokazao kao posebno pogodan za tu svrhu. Atmosfera je u tom smislu nešto što dolazi, obuzima, natapa, kao što dolaze kišni oblaci, kao što izmaglica natapa, kao što magla osvaja, obuzima.

Terapeut i klijent tako se mogu osetiti obuzetim ili uzetim dosadom, iscrpljenošću, bolom, nemirom, izolovanošću, teskobom, strepnjom, tvrdoćom, težinom, gušenjem, gustinom, ili radošću, mirom, ushićenjem, svetlošću, vedrinom, lakoćom, povezanošću, toplinom, dubokim osećanjem smisla u haosu sveta, itd.

Kada fenomen atmosfere počne da se događa, klijent i terapeut mogu imati potrebu da pobegnu i da se izbave. Klijenti to obično rade tako što nastavljaju da pričaju, stvarajući utisak miša koji je zarobljen u bubnju koji okreće trčeći u mestu. Ova aktivnost najčešće donosi osećaj umora i uzaludnosti, bespomoćnosti i frustracije, lutanja, praznog hoda, dezorijentisanosti, besciljnosti. Govorimo o besmislenom pričanju „o“, tzv. abautizmu (okolišanju) kojim zapravo klijent onemogućava sebe da se poveže sa vlastitim doživljajem.

Terapeuti, s druge strane, obično beže kroz akciju, ispitivanjem, preranim formiranjem figure (nastojanjem da se na silu izađe iz neprijatnosti tako što bi joj se prerano dalo značenje, objašnjenje), pokušajima da razumeju i objasne sebi i klijentu iskustvo koje se događa, nastoje da uteknu tako što će prerano artikulisati iskustvo i dati mu prepoznatljivost i tako ga staviti pod kontrolu. Ovoj vrsti izazova naročito podležu dijaloški orijentisani geštalt terapeuti.

Drugi način bega, naročito svojstven kontrolišućim terapeutima, sklonim tradicionalnom pristupu, je da insistiraju da klijent preuzme odgovornost za senzacije koje ima (zapravo za patos atmosfere). Terapeuti ovim zapravo izoluju klijenta, stavljajući se na meta poziciju, iznad, skidaju odgovornost sa sebe.

U pozadini ovog bega može biti kontratransfer straha od iskustva koje se dešava i sopstvene neadekvatnosti da se sa njim nosimo, tj. straha da će nas klijent optužiti za neadekvatnost (ne pomažemo mu). Ovo objašnjenje karakteristično je za dijalošku paradigmu.

Relaciono gledajući, izbegavajući koncept kontratransfera, zapažamo da ćemo kao terapeuti, ovoj vrsti bega biti skloni kada je polje (atmosfera) zapravo ispunjena onom vrstom izolovanosti, usamljenosti i rascepa koje je upravo karakteristično za osećanja krivice, stida i neadekvatnosti, koja iracionalno uskraćuju doživljaj prava na pripadanje. Drugim rečima, terapeut koji od atmosfere beži pozivajući klijenta na odgovornost (monopersonalno), samo rezonira sa doživljajem neizdržive krivice koja je atmosfera polja, sa teškom i hladnom, lomnom i ranjivom neizdrži optuženosti, kažnjeničke odbačenosti u izolaciji.

Ovi pokušaji terapeuta da pobegne obično će pojačati atmosferu nemira, ljutnje, samoće i izolovanosti, pojačaće simptome kod klijenta i dovesti do još snažnijeg osećaja neadekvatnosti, krivice ili pak agresije, optuživanja, razočarenja, očaja.

Namesto toga preporučuje se da terapeut, upravo suprotno, istraje u čekanju i trpljenju, patosu, da mu se otvori i da ga prihvati: „Osećam snažan poriv da odem. Ne želim više da budem ovde, želim da pobegnem. Smatram da je to krajnje neprimereno, čak i kukavički.“ (Isto)

Ovaj doživljaj koji više nije samo tvoj ili samo moj, već zajednički, koji zapravo nije ni moj ni tvoj već nas obuzima, pogodan je za opis kroz metaforu. Tako se možemo naći pritisnuti tonama okeana ili zatrpani kamenjem, rastapati se u vrelim i sumpornim isparenjima vulkana dok osećamo kako nam koža gori, čamiti u dnu bezizlaznog bunara, ili drhtati od hladnoće dugih zimskih kiša pod mračnim sivim nebom.

Metaforom ili jezikom senzacija terapeut i klijent mogu komunicirati svoje iskustvo polja kroz doživljaj atmosfere. Prepoznavanje sličnosti ili čak istosti trenutnog iskustva kao paradoksalna intervencija može za rezultat imati novi kvalitet povezanosti. Novi doživljaj povezanosti koji se na taj način javlja menja atmosferu, a terapeut i klijent mogu učvrstiti tu promenu tako što će i nju uhvatiti svojom svesnošću i iskomunicirati.

S druge strane, efekat opisivanja atmosfere može doneti pojačavanje telesnih senzacija koje je prate. Na primer, bol u grlu ili pritisak u grudima koje terapeut i klijent osećaju se pojačava. Pojačavanje, čak komuniciranje atmosfere može pojačati osećaj beznadežnosti, izgubljenosti, izolovanosti i samoće.

U tom slučaju terapeut može posegnuti za strategijom ukorenjavanja, tj. traganja za kontekstom u kome doživljaj ima smisla. „Da li ti je ovo stanje već poznato?“, ili, „Kada se ovo prvi put (ili poslednji put) desilo, uz koji odnos ili koji događaj?“, mogu biti dobra terapijska pitanja.

Tako, na primer, terapeut otkriva da se atmosfera panike poslednji put desila klijentkinji posle posete svom bratu koji leži u bolnici gde je naprasno smešten posle moždanog udara. Ili terapeut i klijent otkrivaju da je klijentkinja prvi put paniku iskusila u srednjoj školi, kada se, izbegavši iz Hrvatske, sa zaprepašćenjem u njeno srce zario hladni nož spoznaje da je vršnjaci u Srbiji gledaju kao uljeza, jer je po ocu Hrvatica.

Alternativna strategija potpuno zaobilazi komuniciranje atmosfere. Atmosfera ostaje nešto što lebdi u prostoru između njih kao klica nove intencionalnosti, novog pokreta koji terapeut ima. To može biti pitanje ili fizički pokret. Na primer, osluškujući atmosferu otuđenosti punu gorke krivice i nepoverenja, terapeut odjednom postaje svestan zainteresovanosti za klijentovu majku i postavlja mu pitanje o njoj, te otkriva da je klijent morao da se distancira od nje tokom dugih meseci njenog umiranja u mukama dok se raspadala od raka kome je sama doprinela neumerenim i upornim pušenjem i odbijanjem da se leči, ne propustivši priliku da njega osudi za svoju bolest. Ili dobija potrebu da se fizički udalji od klijenta, da ustane sa stolice, da pozove klijenta da zajedno ustanu.

Ili osećajući mučninu grozničavog nastojanja klijentovog da razume šta mu se događa, terapeut, ne komunicirajući samu atmosferu, postaje svestan potrebe da se protegne i tako vrati svome telu. Pošto je to učinio, terapeut počinje da se oseća dobro i počinje da oseća žal što klijent to ne vidi. Pozvavši ga da ga pogleda i da mu kaže šta vidi, terapeut prati svoju intenciju, svoj spontani pokret. Gledajući ga, klijent odjednom otkriva da to čini da se oseća veoma dobro. Terapeut tada postaje zainteresovan za pitanje da li je u životu klijenta postojala neka odrasla osoba koja se naprosto osećala dobro u svojoj koži, i otkriva da je klijent živeo u hermetičkom svetu sa svojim roditeljima koji su ga zatvorili u kuću svojim strahovima i nisu se osećali dobro, tako da je klijent morao da nauči da ne gleda njihov stalni grozničavi strah.

Bilo kako bilo, kada se atmosfera pojavi, klijent i terapeut dakle mogu, bilo da su je osetili ili ne, tragati za kontekstom u kome ta atmosfera ima smisla. Ukorenjivanje doživljaja patnje smeštanjem atmosfere u kontekst kome pripada, gotovo po pravilu donosi veliko olakšanje. To olakšanje manifestuje se kroz novinu. Na primer, odjednom se terapeut i klijent drugačije gledaju. Ili terapeut primećuje da je klijent promenio položaj tela, da se zavalio i opustio. Ili su postali svesni da su se nagnuli jedno prema drugome u potrebi da se fizički približe. Elem, važno je da terapeut ovu promenu zapazi i da je komunicira, kako bi je i klijent postao svestan, kako bi svesnošću pojačao promenu atmosfere koja se upravo dogodila.

Važno je da terapeut, s jedne strane, ostane otvoren (radoznao, zainteresovan) za pitanja i pokrete (intencionalnost) koji se u njemu rađaju i da ih prati. S druge strane, važno je da ostane senzibilan i prisutan za promene atmosfere koje se događaju i da ih komunicira sa klijentom (da ih integriše).

Učitaj još

Koncept atmosfere i teorija selfa

Kada govorimo o teoriji selfa, pada u oči da se atmosfera kao i patos događa. To znači da ne postoji izbor. Kako se izbor vezuje za prirodu ego granice, reći ćemo da atmosfera prevazilazi iskustvo pojavljivanja kroz ego. Naše manifestovanje kroz ego, kada smo suočeni sa atmosferom ili patosom, obično se svodi na želju da se takvo iskustvo odagna ili da se pobegne. Kroz ego granicu dakle, kada govorimo o atmosferi ili patosu, manifestujemo se najpre kroz negiranje, poricanje, potiskivanje ili prebacivanje odgovornosti na druge, traženje krivca.

Atmosfera se javlja kroz senzacije (id), pa možemo govoriti da je za „rad“ sa atmosferom potrebno svojevrsno uzdržavanje od svesne akcije (koja obično znači beg u rešavanje, ili zanemarivanje doživljaja).

Tako govorimo o otvorenosti ili prepuštanju senzacijama, srednjem stanju (middle mode), sve dok se ne pojave senzacije i dok se ne artikulišu u doživljaj, dok se funkcija ega svodi na otpor impulsu da pobegnemo.

Kada govorimo o funkciji ličnosti (persone), primetno je da prethodno znanje ili iskustvo sa fenomenom rezoniranja ili atmosfere u psihoterapiji može biti značajna podrška da se sa njim „radi“.

Učitaj još

Koncept atmosfere: zapažanja i kritike

Stanje u kome se iskustvo atmosfere događa je prirodno, spontano i svi ga imamo u iskustvu. Iracionalno je. Podložna su mu naročito deca i životinje. Nije infantilno (Perlsove neurotične dihotomije). U raznim tradicijama opisuje se kao intuicija, vidovitost, visoki osećaj percepcije, kosmička inteligencija, nepoznato, leva strana, nesvesna anticipacija. Majstori borilačkih veština ga smatraju idealom.

Podložno je i prožeto artikulacijama i naporima da se iskustvo opiše, stavi u reči, što je izazovan poduhvat u kome se gubi živost i čar samog iskustva (kao kada pokušamo da običnim rečima iskažemo poente koje je pesnik doneo stihovima). Takođe je podložno raznim tumačenjima i interpretacijama, koje mogu doprinositi dubljem pojavljivanju doživljaja, ali i odlaženju od doživljaja. Nastojanja da se atmosfera razume, stavi u kontekst ili interpretira podložna su svim vrstama pogreške.

Pošto i klijent kao i terapeut nastoji da svoje iskustvo interpretira, proceni i oceni kao željeno ili neželjeno, te pošto ga poredi sa slikom o sebi (self image), može se činiti kao poželjno ili nepoželjno, stvarno ili izmišljeno, odnosno svako naše komuniciranje ovog stanja može dovesti do njegovog poricanja.

Iako u trenutku samog događanja atmosfere sloj igara nije aktivan (što daje poseban psihoterapijski značaj iskustvu atmosfere jer ovo iskustvo zaobilazi odbrane), to se ne može reći za njegovu artikulaciju, razumevanje, interpretaciju i komuniciranje, odnosno, na njega se sloj igara i projekcija lako nadovezuje.

Liči na stanje impasa, ali ova vrsta retrofleksije je drugačija od one karakteristične za impas kako je uobičajno shvaćen.

Mi smo dakle u tom stanju nakratko i iako se u njega možemo vraćati (spontano ali i voljno) isto tako ga delimično ili potpuno možemo napustiti (više potisnuti) ulazeći u artikulaciju, interpretaciju, igre i projekcije.

Snažna zainteresovanost, jaka figura ga mogu blokirati.

U terapijskom kontekstu nastupa sa dolaskom klijenta, ali se može desiti i u klijentovom odsustvu.

Nema spoljašnjeg kriterijuma, kako ga prepoznati i razlučiti od fenomena kontratransfera. Postoji sumnjiva tendencija da se koncept kontratransfera prevaziđe u svetlu ovih koncepata.

Doživljaj atmosfere neće sam od sebe kreirati promenu i najčešće sam po sebi nije dovoljan za promenu.

Učitaj još

Koncept atmosfere i teorija opažanja

U pripremi

Koncept atmosfere i razvojna terapija

U pripremi

Srodni pojmovi: Rezoniranje, polje, patos, estetska dijagnostika, projektivna identifikacija

Piše Nikola Krstić

2020-11-11T12:29:43+00:00

About the Author: