Anonymous asked 2 weeks ago

Mene zanima da li smatrate da mi je potrebna neka terapija posto svi oko mene govore da je to normalno sto se meni desava i da ce proci ali meni ne izgleda tako. Naime, imala sam u februaru veoma stresan dogadjaj posle kog nisam mogla da spavam normalno, osecala sam žarenje po telu. Do tada sam imala anksioznost sa kojom sam se nosila i znala da živim sa njom. Ali nakon toga je pocelo sve nizbrdo da ide. Dobila sam opsesivne misli kako cu nekog povrediti od ukucana sto me je dovodilo do napada panike jer sam mislila da cu izgubiti kontrolu i uraditi sve to. Krenula sam redovno u crkvu i sama sebi stvorila kontra efekat da sam sam dobila opsesivne misli sto se religije tiče. Nakon svega toga ja sam naucila da zivim sa tim, tu su te misli idalje ali me ne plaše jer sam gledala Vaše videe da ljudi sa tim nisu ludi i nikada se ne moze opsesivna misao ostvariti. Ali dok su trajale pomisljala sam da sam luda, da ne volim moje pa to zamisljam da im radim, da ih povredjujem, da nisam veliki vernik. Nakon svega toga ja sam pocela da se osecam kao da nisam ja ja, kao da zivim u filmu, kao da je zivot besmislen i da svi zive na nekoj traci i po nekim pravilima, kako je sve besmisleno jer cemo umreti na kraju, osecaj da ne prepoznajem ukućane. Tesko je za objasniti. Onda strah da necu izdrzati sve i da cu nauditi sebi iako znam da to ne želim. Nekako niti sam prepuna entuzijazma i ambiciozna za život kao ranije, niti zelim da ne zivim, nekako sam na ravnoj liniji. Ne znam da li ce ikada proci a ne usudjujem se da uzimam lekove ali se plasim da se ne pogorsa samo jer ja ovakva ne vidim buducnost, sve mi je postalo mutno i crno. Najveci problem je sto kad se taj dogadjaj desio ja sam izgubila posao, izgubila momka, izgubila celo drustvo, ostala sam bas sama. Imam osecaj da se nikada necu vratiti i ceo moj svet i život je posao imaginacija i moj problem, nicemu se ne radujem vise. Kao da svi zivimo u imaginaciji i da neko sve ovo gleda, kao da svi zive a ja stojim, kako smo svi prolazni i kako nikad necu biti zadovoljna sobom. Ja bih Vam veoma bila zahvalna na odgovoru i mnogo bi mi znacio, znam da ne mozete nešto mnogo da mi kazete ali svaka rec ce mi biti od koristi. Hvala Vam mnogo unapred

1 Answers
Nikola Krstić Staff answered 2 weeks ago

Poštovana,
Iz onoga što ste napisali, ne deluje mi da ste „poludeli“, izgubili kontrolu niti da postoji opasnost da uradite ono čega se plašite. Naprotiv, ono što opisujete veoma liči na intenzivnu anksioznu krizu koja je započela nakon veoma stresnog događaja i niza velikih gubitaka koji su usledili.
Posebno je važno da primetite da Vas opsesivne misli najviše plaše upravo zato što su suprotne Vašim vrednostima. Da zaista želite da povredite svoje bližnje ili da sebi naudite, takve misli ne bi izazivale toliku paniku, grižu savesti i potrebu za proveravanjem.
Ono što mi je privuklo pažnju jeste da se u relativno kratkom periodu dogodilo mnogo toga: stresan događaj, gubitak posla, prekid veze i gubitak društvene podrške. To je veliko opterećenje za jednu osobu. Nekada, kada smo dugo pod pritiskom, svet počne da deluje nestvarno, prazno ili besmisleno. Ne zato što smo izgubili kontakt sa realnošću, već zato što smo izgubili osećaj sigurnosti, povezanosti i životne energije.
Zato bih bio oprezan da sve što Vam se dešava objasnimo samo kroz simptome. Iza simptoma vidim osobu koja je ostala sama sa mnogo straha, tuge i neizvesnosti.
Da li Vam je potrebna stručna pomoć? Po mom mišljenju, da. Ne zato što mislim da ste ozbiljno ugroženi, već zato što predugo nosite veliki teret sami. Psihoterapija bi mogla da bude prostor u kojem ne biste morali da se bavite samo mislima, već i svim gubicima, strahovima i osećanjima koja su ostala nedovoljno obrađena nakon događaja koji je pokrenuo celu priču.
I na kraju, ono što bih voleo da zapamtite: činjenica da trenutno ne vidite budućnost ne znači da je nemate. Ljudi koji prolaze kroz dugotrajnu anksioznost i iscrpljenost često izgube sposobnost da osete nadu, ali to nije isto što i njen stvarni nestanak.
Srdačan pozdrav,
Nikola