Ne znam kako da vam objasnim,ali ja previse duboko razmisljam,sama stvorim sebi neki strah,od zivota,od komunikacije s drugima,od pogleda drugih.. To mi se desava najcesce dok razgovaram sa roditeljima,oduzmem se,pocnem se tresti,ne znam sta trebam reci,crvenim se i plasim se da to ne primjete,ali vec jesu prije par mjeseci kada mi se to javljalo,pa je stalo,i evo sad opet. Iz nicega imam strah,ne znam od cega je prouzrokovan ali meni se tada ne prica ni sa kim,place mi se i ne znam sta da uradim u tom trenutku. Samo bih da pobjegnem negdje sama. Razmisljala sam o terapiji ali rekoh mozda nije strasno,mozda mogu jos,jer je i prolazno,a i ne bih voljela bas te posjete psihologu.. Takodjer moram spomenuti da mi se to nikada prije nije desavalo dok nisam promijenila mjesto boravka. Od tada su krenuli ti “napadi” i strah iz niceg. Pa bih vas molila ako znate o cemu se radi i kako bar na kratko sebi da pomognem. Hvala