Postovani,
Posto sam vec pokusao neke razgovore sa psiholozima, i nisam zadovoljan, zanima me da mi objasnite sledeci princip koji psiholozi savetuju, posto od mog psihologa nisam dobio nikakvo objasnjenje kako je to logcino.
Principski, savet je da svako razmislja samo o svojim osecanjima i da pokusa da popravi sebe i svoj pogled na svet i da radi samo ono sto mu prija,pa i u kontaktu sa najblizim clanovima porodice.
Dakle, ako mi se ne prica sa ocem, bratom jer me iz nekog razloga nerviraju ili povredjuju i ne treba da pricam, ako ne zelim da se vidjam s njima i ne treba da se vidjam, ako mi zatraze neku pomoc koja im je zaista neophodna, ne treba da pomognem ukoliko se ne osecam dobro dok pomazem i oni imaju pravu na isti takav odnos, Po meni to znaci, da cak ni u porodici niko nije duzan da bude human prema svojim najblizima ukoliko mu to ne prija ili ga taj clan porodice nervira ili nesto slicno iako taj clan smatra da bi mu ta usluga uveliko promenila zivot ili ga spasila od depresije ili nesto slicno.
Na moje pitanje da li to znaci da i kad vidim nekog na ulici da je povredjen,a ja zurim i lepo sam obucen,pa mi ne prija da se prljam i ”gubim vreme”ja isto tako treba da prodjem i ne pomognem, jer mi jednostavno ne prija, dobio sam odgovor da sam sve pogresno shvatio.
Po meni to znaci da svako ima pravo da svakom okrene ledja svakom, pa cak i najblizem rodu, jer niko nikom nije nista duzan.
Ako nije tako, sta je onda sustina? Gde se zavrsava obaveza i duznost, bez obzira na licno osecanje u trenutku pomoci, a gde pocinje nezeljeno, neprijatno ”zrtvovanje” za clana porodice kome treba pomoc?
Video sam u nekom ranije postu da preporucujete jednom bratu da se ne opterecuje time sto ne podnosi drugog brata. Da li to znaci da je psiholoski otudjenost i potpuno razdvajanje od clana porodice s kojim si odrastao opravdano i logicno?
Hvala unapred.
Pozdrav!
Pozdrav! Ja nisam terapeut, ali idem već dugo na terapiju. Iz svog iskustva bih ti mogla reći da je stvar u tome da bi čovek prema drugim ljudima, bez obzira jesu porodica ili ne, trebao biti human zato što se tako oseća, a ne zato što misli da ima dužnost da bude human – jel uopšte humanost činiti stvar iz osećaja obaveze, a ne iz osećaja ljubavi i pripadnosti ljudskoj vrsti generalno?
Možda se nećeš složiti, ali ja verujem da nema smisla činiti stvari zbog toga što mislimo da moramo ili zato što se osećamo obaveznima da ispunjavamo tuđa očekivanja. Tu se naš identitet na neki način gubi i možda i zaboravljamo zašto nešto radimo. Ako nekad ne ispunjavamo nečija očekivanja koja mogu biti svakojaka, to ne znači da tu osobu ne volimo. Sa druge strane kad si dozvolimo da počnemo da radimo stvari zbog kojih se osećamo dobro i iz čiste želje, lične potrebe i osećaja, a ne zbog toga što “moramo”, tek onda možemo zaista da shvatimo šta prema kome osećamo.
Poštovani,
Veoma mi se dopada vaše pitanje. Čini mi se da njime gađate tačno u centar nekih značajnih stvari pa verujem da će i drugim posetiocima našeg sajta ova tema biti značajna.
Nema sumjnje da su porodične veze veoma snažne i značajne. Ljubav između članova porodice i ljudi uopšte može biti veoma jaka čak i kada su ti odnosi loši i kada ljubav nije iskazana. Često na terapiji radimo na temama osoba koje su imale loš odnos sa svojim roditeljima ali ih ipak posle njihove smrti boli što nisu uspele da im kažu koliko ih vole.
Osećam veliko poštovanje prema ljubavi koju u vašem pismu naslućujem za članove vaše porodice. Osećanje dužnosti i spremnost da se za nekoga žrtvujemo jeste jedan od značajnih vidova manifestovanja naše ljubavi.
S druge strane tu se sada otvaraju mnoga značajna pitanja. Naime iz ljubavi često želimo nekome da pomognemo više nego što je to u našoj moći ili zapostavljući sebe više nego što možemo da izdržimo ili više nego što je sama ta osoba spremna da primi. Na primer ako se i sami osećate loše teško ćete biti u stanju da pomognete bratu koji je depresivan. Možda biste bratu koji je depresivan najviše pomogli ako biste Vi sačuvali svoju unutrašnju ravnotežu i snagu. Ako ste i sami loš plivač a bacate se u razbešnjeno more da spasete brata koji se davi, sva je prilka da će morati doći neko treći ko će spasavati vas obojicu. Ako se i sami budete davili, to neće pomoći vašem bratu, naprotiv. Ako ste i sami loš plivač, velika je opasnost da će vas brat povući sa sobom na dno. Ako ste dakle okrenuti sebi u tom smislu da nastojite da što bolje plivate kroz svoj život to je ono što će vas učiniti korisnijim i drugima, pa vam možda omogući da spasete i nekog davljenika.
Tu dolazmo do važne poente. Svako je na prvom mestu odgovoran za sebe, pa tek onda i u skaldu sa svojim sposbnostima za druge, ma koliko ih voleo. Nažalost naša moć da pomognemo drugima tako što ćemo uticati da se promene nije naročito velika. Ipak velika je šansa da na taj način i sami postanemo žrtve i da odgovornost za svoje nezahvalno stanje svalimo na drugog. Tada, npr. kažemo da smo depresivni zato što je naš brat depresivan ili de su za to što se ne osećamo dobro krivi naši roditelji, jer kako se mi možemo osećati dobro u svom životu ako oni pate. Kada nastojimo da pomognemo drugima preko svoje moći lako dođemo u poziciju da nam oni budu krivi za ono što se nama događa.
Zato jedno od zlatnih pravila psihoterapije glasi: najviše ćeš uspeti da pomogneš drugima ako uspeš da pomogneš sebi. Čak ni to nije nimalo lako ijako je naša moć da pomognemo sebi daleko veća od naše moći da menjamo živote drugih. Terapeuti, dakle, četo pokušavaju da ohrabre svoje klijente da više vode računa o sebi. Da li je to prava intervencija za konkretnog klijenta i u konkretnom trenutku razvoja psihoterapijskog procesa i odnosa, naravno, diskutabilno je. Dobro treniran terapeut na raspolaganju ima i mnoge druge manevre.
Imate dakle puno pravo da priskočite u pomoć svome ocu ili bilo kome drugome, čak i ako se nešto u vama budi protiv toga, ali bi onda trebali biti spremni da preuzmete odgovornost za takvu svoju odluku. Odlučili ste da se žrtvujete i da trpite. To je savim u redu dok god je to vaš slobodni izbor i dok god ste spremni da snosite posledice. Ako međutim osećate da će cela stvar doniti više štete vama nego koristi vašem ocu, ako osećate da pomažući ocu trpite više nego što želite ili više nego što ste spremni, savim je u redu da spašavate sebe, jer tada verovatno ocu i nećete pomoći.
Problem je dakle u tome što i mi sami a i naši bližnji često precenjuju našu moć i veličinu naše uloge. Često očekujemo od sebe ono što je zapravo izvan naše moći. Što je katkad i gore, naši bližnji od nas nekad očekuju više nego što je u našoj moći i veruju da smo mi dužni da tonemo sa njima ili da smo odgovorni za njihovu propast. To je mesto na kome je dobro da sebi postavimo pitanje da li je to istina i da li je to za nas pravi put. Najzad uvek možemo pokušati ili se preispitati ponovo.
PS. Želim da izrazim veliku zahvalnost korisnici koja već skoro redovno piše na našem blogu i iznosi svoja veoma zanimljiva zapažanja i iskustva. Nadam se da će sa tim nastaviti kada god ima inspiraciju i verujem da njene reči mnogo znače drugim korisnicima našeg bloga.
S poštovanjem, Nikola
Hvala na odgovoru, ali ja sam i dalje zbunjen vasim tumacenjima.
Ukratko, na osnovu prvog objasnjena zakljucujem da ne treba biti human ako to ne osecas kao ljubav prema ljudskom rodu, nego kao obavezu, jer u tom slucaju nisi zaista human, pa pomoc, ukoliko nije iz srca nije ni dobrodosla.
Na osnovu drugog objasnjenja zakljucujem da treba odustati skoro odmah ukoliko se osecamo lose dok pomazemo, makar ta nasa pomoc ucinila mnogo za bliznjeg. Ne treba trositi ni 2 sata, 2 dana, 2 godine, koje me mozda nece totalno unazaditi,vec mozda odloziti moje dobro stanje(sta je od ta dva sada ne znam…).
Dovoljno je za moj mir da znam da je onaj kome je pomoc potrebna sam odgovoran za svoj zivot,a ne ja i time opravdavam sva svoja ponasanja.
Ako se neko davi pusti ga da se udavi da se ne bi i ti udavio. A , sta ako se ne bih udavio, nego samo prehladio? U tom slucaju ja sam odgovoran za to sto sam prehladjen, pa treba dobro da razmislim da li mi se isplati da budem prehladjen….
Cudno…