Rečnik geštalt psihoterapije na slovo D 2023-06-13T08:11:21+00:00

Reči na slovo D

Disanje – Dijagnostika – Dozivljaj – Dominantna potreba – Dodir

Disanje

Disanje je spontana, vegetativna akcija kontaktiranja sredine posezanjem za vazduhom u cilju zadovoljena potrebe za kiseonikom. Iako vegetativna (automatska), iskustvo pokazuje da nad ovom aktivnošću ponekad imamo voljnu kontrolu.

U geštalt psihoterapiji udisanje se dovodi u vezu sa posezanjem i kontaktiranjem, a izdisanje sa otpuštanjem (Margareta Spagnolo Lob). (…)

Dijagnostika

Dijagnostika je utvrđivanje uzroka određenog simptoma. Na primer, u medicni, analiza krvne slike je dijagnostika kojom se dolazi do zaključka da je uzrok simptoma malaksalost i malokrvnost. Doktor zatim, recimo, propisuje odgovarajući režim ishrane i suplemente koji, recimo, imaju za cilj da podignu nivo gvožđa u krvi. (…)

Doživljaj

Kako je GT fokusirana na sada i ovde i holistički orijentisana na celinu našeg bića, od telesnog preko emocionalnog do misaonog pa i duhovnog aspekta našeg pojavljivanja, koncept doživljaja je od ogromne, suštinske važnosti za nas. Naime, iskustvo ili doživljaj nešto je što se odvija upravo u sada i ovde, način na koji se naše biće manifestuje u svim aspektima svoga postojanja. (…)

Dominantna potreba

Obično u jednom trenutku mi imamo više različitih potreba ili želja koje se bore da postanu figura. Na primer gladan sam i spava mi se. Ili veoma želim da nastavim da gledam film iako me leđa bole od dugog sedenja. Veoma želim da nastavim da se dopisujem da osobom koja mi se dopada iako je vreme da krenem na posao. Volim te i želim da ti pomognem i u isto vreme mi je muka od tvojih problema i osećam potrebu da se povučem. (…)

Dodir

Izrazito sam sklon dodiru i možda mi dodir ponajviše nedostaje. Volim da se mazim sa životinjama, decom, nekim ljudima. Ni u čemu na svetu ne uživam kao u zagrljaju. Štaviše, ceo život osećam glad za više dodira i zagrljaja. Opet, nekad mi je teško da se zagrljaju istinski prepustim, naročito kada me zagrli neko za čijim zagrljajem ne žudim.

Često sam svestan da zadržavam sebe da nekog dodirnem ili zagrlim, kada to želim, pitajući se da li je to prikladno i da li će drugom to zaista prijati. Ponekad čak sumnjam u iskrenost odgovora kada postavim pitanje: “Da li ti je u redu da te zagrlim?”.

Psiholozi dodir vide kao najbazičniji sistem podrške i način vezivanja. U Bolbijevim eksperimentima, jednim od najstrašnijih koje sam video, majmunče ima dve surogat majke lutke. Ona koja ga hrani (cuclom) je žičana, hladna i tvrda. Druga je topla, meka, ima krzno, ali mu ne daje hranu. Kada u kavez upadne čudovište i nasmrt preplaši dete majmuna, ono nepogrešivo trči da se uhvati za meku, toplu, krznenu  surogat majku, a ne za “majku” koja ga hrani . Veruje se da u nju ima više poverenja jer mu ona pruža osnovu za život nas toplokrvnih bića, upravo topao dodir.

Veruje se da dodir najpovoljnije utiče na razvoj epigenetskog potencijala kod miševa. Jednom rečju, onoliko koliko su dobili maženja, lizanja, grickanja i slično, u toj meri su u stanju da iskoriste svoj genetski potencijal (vidi više – link).

Sisanje kao najraniji način hranjenja sisara, kako psiholozi veruju, ima ogroman značaj, koji se upravo ogleda u hranjivosti dodira. Termin nenutritivno hranjenje danas se koristi da opiše potrebu bebe da sisa i kada više ne izvlači mleko i kada više nije gladna mleka. Veruje se da je i dalje gladna oralnog nadražaja, drugim rečima dodira. Tokom nenutritivnog hranjenja beba često i zaspi, što se vidi kao akt poverenja.

Dodir je susret na granici kontakta na najneposredniji način. Tek kada mogu da te dodirnem, stvarno osećam da si tu. Prilikom dodira osećam mekoću i toplinu kože drugog živog bića. Dodir kožom vrhunac je intimnosti i može izazvati seksualno uzbuđenje. Dodir, najzad, vodi i orgazmu.

U novom, relacionim, iskustvu GT dodir se koristi sve više. Klijentu mogu ponuditi svoju ruku, ako za tim osetim potrebu.

Ako se njegova ruka nađe u mojoj, mogu osetiti vlažan i hladan dlan anksioznosti. Ili vlažan i topao dlan uzbuđenja i energiziranosti. Mogu osetiti suv i topao dlan prisustva i pribranosti, ili suv i hladan dlan odsustva i nepovezanosti (desenzitizacije).

Ali, dodir nema, ili čak nema primarno, dijagnostički značaj. U tom dodiru klijent se može pojaviti aktivno, obuhvatajući moju šaku svojom, stežući me nežno ili čvrsto. Ili mi šaku može pružiti bezvoljno, prepustiti se bez kontrole, ili hladno i neaktivno, kao da mi je pružio tuđu ruku, ruku u kojoj uopšte nije prisutan (narod kaže – pruža ruku kao zmija rep).

Nekoliko puta, u grupi, osetio sam potrebu da dođem iza klijenta koji sedi i da mu lagano, dugo, s mnogo osećaja i prisustva u prstima masiram gornji deo ramena. Neke je tada prestala da boli glava. Neki bi se posle osećali odmorno. Negativnih iskustava nisam imao.

Sa svoje strane ne posežem da zagrlim klijenta, ali se rado predajem zagrljaju koji inicira klijent. Zagrljaji su topli i meki, s prijatnom zagolicanošću u grudima.

Pre svake intervencije dodirom, pogotovo što ih izvodim na poziv telesne intuicije, postavljam pitanje klijentu i tražim dozvolu za dodir! Nekad proveravam više puta, a kada se dodir desio, pratim i verbalno i neverbalno kako je to za klijenta, da li se stegao ili opustio, da li je to sigurno za njega u redu. Kad se dodir završi, više puta proveravam kako je to za klijenta bilo.

Ne intervenišem dodirom ako me klijent seksualno privlači. Takođe, ako klijent u svom iskustvu ima seksualno zlostavljanje, intervencija dodirom se smatra veoma kontraindikovanom. Razlog nije samo snažna desenzitizacija i refleksno stezanje i telesno distanciranje, koje se često desi kada intervenciju dodirom plasiramo kod takvog klijenta, već i to što seksualno zlostavljanje obično počinje kroz maženje.

Jednom rečju, telesni dodir je veoma moćna, potentna intervencija koja može biti snažan agens promene, ali s kojom je potrebno da budemo maksimalno oprezni i s kojom su u vezi mnoga složena etička pitanja.

Učitaj još

 Demencija –  Dinamika (proces) – Direktnost

*u pripremi*

Demencija

Demencija je organski uslovljeno propadanje i smanjivanje psihofizičkih sposobnosti, kognitivnih kapaciteta i funkcija. Slabi koncentracija, kratkoročno ali i dugoročno pamćenje. Karakter se menja. Crte ličnosti koje su bile umereno izražene ranije produbljuju se. Osoba postaje sumnjičava ili lakoverna, nekad i jedno i drugo. Nepoverljiva, paranoidna, depresivna, razdražljiva, nekad čak agresivna. Svi ti izazovi, koje je ranije nekako držala pod kontrolom, rasplamsavaju se, pa bližnji bivaju zapljusnuti teškim poljem opšte konfuzije, nemoći, bezizlaznosti i nepoverljivosti.

S propadanjem pamćenja self sve više gubi personu (ličnost), onu prepoznatljivost, pouzdanost i poverenje koje nam donose sećanje, prepoznavanje ljudi i kredit prošlih iskustava, sigurnost poznatih mesta, sigurnost rutina.

Figure postaju ili fiksirane na način na koji se davljenik hvata za balvan da bi se održao na površini, ili se raspadaju i rastaču ostavljajući osobu da se bori sa tečnom, promenljivom pozadinom u koju se ne može imati poverenja, jer se lagano gubi osećaj čvrstog tla pod nogama.

Učitaj još

Dinamika

Dinamika u fizici označava kretanja koja se događaju pod dejstvom nekih sila. Psihoanaliza sebe razume kao psihodinamsku teoriju. To znači da ona izučava međusobni uticaj različitih sila u selfu. Tri instance našeg psihološkog bića, id, ego i superego, bore se za vitalnu životnu energiju. Kada sukob ovih sila stvara disbalans, psihoanalitičari govore o poremećaju.

Id, dete, ili ono, nekritički želi da zadovolji sve svoje potrebe, a drugima kako bude. Superego, roditelj, ili nad-ja, teži da dete uslovi strahom, uceni ljubavlju i tako ga emancipuje, civilizuje, kontroliše, vaspita. Ego, odrasli, ili ja, pokušava da uspostavi balans između sile nagonskog (dete/oni/id) i socijalnog (nad-ja/superego/roditelj).

Perls govori o potrebi za pripadanjem i o identifikaciji sa grupom. Kada se, međutim, potrebe grupe sukobljavaju sa mojim individualnim, organizmičkim potrebama, self mora da proceni koja je potreba najdominantnija, te da bude dovoljno podržan da krene za njom. Zdravo funkcioniše onaj ko je u stanju da prepozna i dovoljno podržan da zadovolji najdominantniju potrebu. Neurotičar, smatra Perls, pretpostavlja potrebe drugih (zajednice) svojim potrebama i terapijski zadatak je da ga osnažimo u prepoznavanju i zadovoljavanju svojih potreba

S druge strane, smatra Perls, psihopata pretpostavlja svoje potrebe potrebama drugih, odnosno zajednice. On je bio sklon da kaže da geštalt psihoterapija nije predviđena za rad sa ovom vrstom dinamike. Ipak, terapijski zadatak bi bio da osoba nauči da vodi računa o potrebama drugih (zajednice), te da prepozna situacije u kojima će ih pretpostaviti svojim potrebama.

Čitava psihoterapija, od Perlsa do danas, može se opisati kao proces traženja najboljeg balansa između naše potrebe da pripadamo grupi, s jedne strane, i našeg nastojanja da zadovoljimo individualne potrebe koje su relativno sukobljenje sa potrebama grupe, s druge strane.

Učitaj još

Direktnost

"Taj čovek (...) govorio mi je sa neobičnom iskrenošću i potpunom neposrednošću o sebi i svom najintimnijem životu, a to su osbine koja je naobično cenim, kojima nepoznat čovek može lako da me pridobije i priveže za sebe. Dodijeli su me naime i meni, kao verujem i vama, suviše oprezni i lukavi, mudrice i formalisti, ljudi u vom životu. (...) Rekao mi je odmah da je pre nekolko godina živčano oboleo, ili da se bar tako smatralo, te da je još na lečenju i da lečenje traje tako beskonačno dugosamo stoga što u stvari nije nikad ani bio bolestan."

Ivo Andrić

S jedne strane, skloni smi da vrednujemo direktnost i rado kažemo kako osobe koje imaju ovu retku osobinu. Razlog je verovatno to, što se pribojavamo dvoličnosti, prikrivenih misli, namera, osećanja drugih. S druge strane, nema lakšeg načina da se zaigramo igru uvređenosti, nego kada drugi bez uvijanja iznost misli ili osećanja koja nam se ne dopadaju, ili koja ne podržavaju ili se suprotsvalju našim interesima.

Tako je i moje iskusvo. Imao sam bliskog, više nego bliskog prijatelja sa kojim sam, s godinama razvio takav stepen poverenja, da nikad i ni sa kim u životu nisam komunicirao na tako direktan način. S druge strane neretko sam zbog svoje direktnosti zažalio.

  Direktnost je, dakle, neophodna, ali moćna i potencijalno obostrano opasna stvar. Biti neposredan znači pojaviti se na granici kontakta, a kako bijološko tako i socijalno iksusvo nas uči da je kako u vestu pride, tako često i u svetu društva važan ikstsih sakrivanja, prikrivanja, mimikrije.

Reč direktan prevodimo sa neposredan, izravan, spontan. Ali šta to zapravo znači? Bez ustezanja, ili kako narod još kaže, bez dlake na jeziku, izražavati svoje misli, osećanja, želje i potrebe. Od samog početka, neposrednost ili direktnost je ideal geštalt psihotapije. Direktnost je suprotna retrofleksiji (suzržavanju) i defleksiji (okolišanju), egotizmu (preispitivanju).

Direktan čovek ne troši mnogo energiju ni na preispitivanje (da li je u redu da pomislim, osećam ili izgovaram to i to), niti na sputavanje i suzdržavanje. On je proziran i protočan. Svoja osećanja i misli on spontano preliva u akciju, oslobađajući se lako i radosno pritiska koji bi u njemu postojao da ih je preispitivao, zadržavao, da je kavkulisao i taktizirao.

Izgleda da smo, s druge strane, već samim vaspitanjem u velikoj meri naučeni da pazimo, taktiziramo, kavkulišemo, preispiutujemo, tražimo posredne načine da prenesemo svoje poruke. Toliko smo usavršili veštinu indirektnog, često pasivno agresivnog komuniciranja, da smo i sami zaboravili kako da prepoznamo naše istinske potrebe, misli i osećanja. Skrivajući ih od drugih, počeli smo da ih skrivamo i od sebe.

Stoga je prvi zadatak terapije da nas podrži da ponovo potražimo direktnost sa sobom, a onda i da nas uveri da je sa teraputom dovoljno sigurno da možemo rizikovati upravo krajnju direktnost. Lično mislim da nećemo pogrešiti ako, štaviše da ćemo divan terapijski profit napraviti, svako pot kada nađemo načina da podržimo klijenta da se pojavi što direktnije. Ako je retofeksija, preveliko i pretranu suzdržavanje, osnom neuroze, onda je obnavanje našeg kapaciteta za direktnost pravi protvotrov.

Osim što je oslobađajuži, ovaj pokret je i dragocena vežba jasnog i čistog pojavljivanja na granici kontakta sa drugim, pa sigurno ima značajnu terapijsku vrednost.

Ako je to tako, rekli bi smo da je pridno da se veliki nivo direktnosti traži i od samog psihoterapeuta. I nema sun je da neki terapeuti poseduju tu veštinu i da je ona za njihove klijente podstičuća. Već veoma rano neki su opisli geštalt psihoterapeute kao ljude koji imaju dobar kapacitet za konfrontaciju (pojavljivanje na granici kontakta u razlici).

S druge strane i ova ideja doživela je kritike s razvojem dijaloškog geštalta. Čak i kada je direktnost u pitnju, važno je, veruju kritičari, da vodimo računa na koji način je naše izražavanje svojih misli i osećanja u iteresu klijenta i terapijskog procesa. Ovaj i ovako formulisan zahtev unosi u terapisjki posao više refleksije i preipitivanja. Krajnost ove težnje je terapeut čiji terapisjki stil čini da izgleda oprezno i suzdržano. Samim tim što poziva svesnost u proces, kako kod sebe, tako i kod klijenta, terapuet u izvesnom smislu sputava direknost i odlaže akciju.

Relacini terapeuti, u užem smislu te reči, vraćaju se predreflektivnoj prirodi rane organizacije figure (Đani Frančezeti), i tragaju za novim načinima da upotrebe svoju inticiju, da dozvole da njihov pokret (intervencija) dođe spontano, bez promišlanja, više kao plod osećaja ili želje, bez prethodnog preipitivanja ili opravdavanja.

Učitaj još

Defleksija - Desenzitacija - Dijalog

*u pripremi*

Defleksija

Pod defleksijom podrazmevamo mehanizam adaptacije kojim izbegavamo direktnost, okolišamo, menjamo teme, govorimo mnogo i time se štitimo od punog kontakta. Obično se vezuje za fazu akcije u ciklusu kontaktiranja sredine od strane organizma.

Defleskija je nekad prosto potreba klijenta da nam kažu mnogo, sve, da se ventiliraju tako što će slobodno i sponano menjati pravac bez svrhe i smisla. Tako govorimo o deflektovanju koje na neki način ima smisla.

S druge strane, defleksija koja u značajanoj meri ometa susret (kontakt) može se tretirati supresivno. Terapeut na razne načina zaustavlja klijenotva rasplinjavanja i poziva ga na direktnost.

Učitaj još

Desenzitizacija

Desenzitizacija je mehanizam adapatacije kontakta. Najčešće se vezuje za iskusvo traume. Kod prepolavljujućeg stimilusa, kada organiam ne može da se brani akcijom (bori se ili beži), još jedan način da pobegnemo je moguć. Tada sa granice kontakta proto bežimo tako što se zaledimo. Stezanjem mišića i drugim složenim fiziološkim procesima, organiam izgleda ima izvesnu moć da delimično zaustavi senzacije.

Svesnost se tada povlači iz tela, naše ruke su hladne. Ne dišemo. Bledi smo. Odsutni.

Ispred klijenta koji u značajnoj meri desenzitizira klijent oseća da je bez egergije, čak da mu se spava, da ispred njega nije živo, toplokrivo ljudsko biće sa svojim osećanjima, reaktivno, slobodno, spontano. Figure od uzbuđenja se ne pojavljuju i terapeut oseća kao da je sam, da mora da vuče klijenta, da se trudi da pmogne da se u terapiji bilo šta događa. Nema tema, nema zainteresovanosti, ili su terapsijke teme smišljene glavom a da se oseća da je klijent distanciran i u odnosu na njih.

Senzacija, ili osećaj, biologistički gledano, ima izvanredno važnu ulogu, jer nas kroz nju naše telo obaveštava o svojim potrebama. Senacija nas energizira i mobiliše, podstiče da se pojavimo na granici kontakta sa sredinom kako bi zadovoljili potrebu. Kod desenzitizacije, dakle, konterianje sredine je zaustvaljeno u samom početku, vrlo bazično, rano, instiktivno.

Desenzitizacije nije rezultat naše odluke (ega). Ona se događa automacki, bez naše svesnosti, kao odbrambeni refleks, kao kod puža ili raka koji se refleksno uvčai u svoju ljušturu. Desenzitizacija je svojevrstan fiziološko-psihološki oklop, stvardnavanje tela od površine kože ka unutrašnjosti.

Desenzitizacija je modifikacija(adaptacije)granice kontakta ogrnizmna i sredine u kome organizam blokira vlastite senzacije u cilju odbrane od istih (kada su potencijalno neprijatne ili preplavljuće) ili u cilju sprečavanja kontakta sa sredinom.

Svesnost pojačava senzacije. Kada se fokusiram na to da mi je mnuka, usled gužve, komešanja, mešavine parfema, znoja i izduvnih gasova u grackom autobusu, osećaj mučnine će se pojačati i impuls da pobegnem ili povratim može postati neizdrživ.

Prebacivanjem pažnjem na druge stvari i stezanjm mišića, ja zapravo pokušavam da blokiram doživljaj i time odložim akciju kojoj bi on prirodno vodio. Doživljaj nelagode usled straha, na primer, tako pretvaram, recimo u kamen u stomaku, koji kao ledeni kamen tu može ostai još dugo, pošto konačno opsnost.

Desenzitizacija je mehnaizma adaptacije koji se često dovodi u vezu sa iskustgom traume.U traumama iskustvo je veoma preplavljujuće, a organizam pred njim često potpuno nemoćan. Da bi zaštitio sebe od razarajućeg bola, self ga blokira. Osoba se bukvalno zaledi i tako preživi strašno iksutvo. Osoba tako, na primer, može opisivati kako je silovana ili zlostavljana bez trunke emcije, kao da govori o nekom drugom, ili kao da govori neke sasvim obične stvari.

Desenzitizacija je slična defleksiji,stim što defleksijom sprečavamo da stimulans dođe iz središnje zone svesnosti, desenzitizacvijom stimulan zaustavaljamo duboko, na nivou tela, vrlo rano u ciklusu kontakta. (Džojs i Sils, Veštine geštalt savetovanja i psihoterapije, 19..)

Učitaj još

Dijalog

Reč dijalog je grčkog porekla i predstvlja kovanicu, ili rač sa dva korena. Dijada, sto znači dvoje, i logos, sto znaci govor ili reč. U bukvalnom prevodu dijalog je reč ili govor između dvoje. Mi ga prevodimo kao razgovor. Dijalog ili razgovor podrzumeva da obe strane govore, naizmenično, uzimajući na neki način u obzir, ili reagujući na ono što je upravo rekao drugi.

Drugost je dakle od suštinske važnosti u dijalogu. Kako smo svi različiti, dijalog podrzumeva da ono što drugi kaže ima nekog uticaja na nas, i obrnuto. Upravo tako, ideja dijaloga u GT je da obe strane jedna na drugu vrše uticaj, da iz dijaloga izađemo dokenle drugačiji, promenjeni, pod uticajem onoga što smo zajedno kreirali.

Dijalog je zajednička kreacija. Nešto nastaje između nas i drugog, što ne bi nastalo da smo držali monolog, ili da smo razmišljai sami za sebe.

Doživalj da naše reči utiču na drugog i menjau njegovo stanje predstvlja za nas poruku da smo u stanju da utičemo, bazičnije da postojimo. Postojim ako mogu na drugome da kreiram promenu. Drugi na mene može uticati svojim rečima i na meni izavati promenu zapravo je iksustvo da pripadam, da nisam sam.

Neki terapeuti u sledećoj generaciji nakon Perlsa, nazvali su svoj pristup dijaloškim, želeći da kažu da se oni na ravnoj nozi sreću sa klijentom tako da iz tog susreta obe strane izlaze promenjene.

Učitaj još

Comments are closed.