Psihopatski (antisocijalni, disocijalni) poremećaj ličnosti

crtež entoni hopkinsa kao psihopate hanibal lektora bez maskeKo je jači taj tlači, jednostavan je zakon koji često vlada kako prirodom tako i ljudskim odnosima. Ovaj jednostavan, prvi zakon opstanka duboko je usađen u evolutivno najstarije strukture našeg mozga. Ravnotežu ovom prvom zakonu opstanka daje empatija. Imamo sposobnost da osetimo druge kao da su deo nas. Imamo sposobnost da se identifikujemo sa članovima naših porodica, prijateljima, sugrađanima, životinjama čak i insektima. Ne želimo da naudimo jednom običnom pauku, nego ga lovimo tako da ostane nepovređen kako bismo ga izbacili iz svoga doma. Pomoći ćemo sasvim nepoznatom prolazniku na ulici. Naša moć identifikacije sa drugima i saosećanje koje je na njoj baziramo takođe su veoma snažni i imaju prvorazredni evolutivni značaj za naš opstanak. Ljudi su jednostavno bića zajednice.
Kada dođe do neravnoteže između ova dva zakona nastaje psihopatija. Što je naša psihopastska crta razvijenija, to je naša sposobnost da se identifikujemo sa drugima i njihovo stanje osetimo kao svoje slabija.

U stalnom sukobu sa pravilima

Ako drugi nisu poštovali naša pravila i naše granice i ako nismo mogli da zaštitimo sebe u detinjstvu, kod nas se može razviti snažna sklonost da i sami narušavamo sva pravila i sve granice drugih. Upravo iz ovih razloga disocijalni poremećaj ličnosti nekada je nosio naziv psihopatski ili antisocijalni poremećaj. Osnovno obeležje ovog poremećaja je stalno sukobljavanje sa socijalnim normama i običajima, sa zvaničnim moralom, sa zakonom.
Kao deca, osobe sa psihopatskom patologijom izložene su zapostavljanju ili nasilju u porodici, pa i sama vrlo rano mogu pokazati znake nasilnosti. Zlostavljaju vršnjake i životinje, pokazuju loše vladanje i loš uspeh u školi, u stalnom su sukobu sa nastavnicima i vrlo brzo dolaze u sukob sa zakonom i policijom.
Veruje se da disocijalni pacijenti nisu dobili osećaj sigurnosti i integriteta kao i doživljaj da mogu sebe da zaštite, da okolina sa njima saoseća i respektuje njihova osećanja. Nije dakle bilo načina da se osete socijalno prihvaćenim, potrebnim, poželjnim i voljenim, tako da kasnije ispoljavaju puno zavisti i pokušavaju sebe da afirmišu na negativan način.
Sukobljavajući se sa sredinom, oni prvo pokušavaju da dobiju na važnosti i da skrenu pažnju na sebe iako toga nisu svesni, ali od sredine dobijaju samo nerazumevanja, grdnje, osudu i kaznu, što kod njih stvara karakter negativca. Oni osećaju da društvo želi da ih slomi, pokori i pripitomi kako bi bili isti kao i svi drugi, kako bi postali još samo jedna ovca u stadu za šišanje. Svi drugi su za njih samo gomila idiota. Na taj način oni veličaju sebe na račun drugih. Puni su mržnje, agresije i destruktivnih nagona pa ne saosećaju sa patnjom drugih, ili u patnji drugih čak mogu uživati.

Psihopatska ličnost kao socijalni predator

Sociopate brzo postaju socijalni predatori. Oni u drugima isključivo vide korist ili plen. Nikome ne veruju, a udružuju se samo oko zajedničkih interesa (partneri u zločinu) i lako će žrtvovati svoje “prijatelje” čim njihov lični interes to od njih bude zahtevao. Pljačkaš zlatare će se, na primer, rado rešiti svojih saučesnika ako za to dobije priliku. Štaviše, neke sociopate izgleda uživaju u tome da “obične” ljude ponize i ismeju tako što će zloupotrebiti njihovu dobronamernost. (insert sa crnim kada beži policijskim kolima i da liku da zaustavlja saobraćaj, a on mazne druga kola).

Psihopatski organizovane ličnosti često su lovci na slabije i povodljivije osobe koje onda drže u pokornosti svojom snagom i odlučnošću, ili strahom. Od slabijih i povodljivijih oni će brzo napraviti svoje sluge kojima će nemilosrdno vladati, često ih nemilosrdno uvlačeći u svoje kriminalne radnje.

Veruje se da među izvršiocima teških krivičnih dela sa elementima nasilja 90% osoba ima razvijen psihopatski poremećaj ličnosti, a da se na 75% do 80% zatvorene populacije može primeniti ova dijagnostička kategorija (disocijalna, odnosno antisolcijalna ili psihopatska ličnost).

Psihopatija i sadizam

Sadistička potreba za ugrožavanjem drugih često je deo psihopatske organizacije. Neke osobe sa disocijalnim poremećajem ličnosti izgleda uopšte nemaju razvijenu empatiju i naročito nisu u stanju da saosećaju sa bolom drugih. Neki izgleda sa bolom drugih ne saosećaju dok vrše nasilje ili čak u tome uživaju, ali naknadno mogu osećati bol i kajanje.

Neki psihijatri, međutim, veruju da oni mogu da osete bol i da pokažu grižu savesti, ali samo kada procenjuju da je to u njihovom interesu. Kada više nije, čim su dobili ono što su hteli, brzo se oslobađaju tih osećanja i nastavljaju po starom.

Osobe sa snažno ratvijenom psihopatijom teško mogu osećati odgovornost, lojalnost, potrebu za drugima, krivicu. Moguće je da su ova osećanja u njima doboko potisnuta i okrenuta ka spolja u vidu agresije.

Njihovom psihom vlada princip samodovoljnosti i bezuslovnog samozadovoljenja. Za sve što su učinili oni će okriviti druge (okolnosti, društvo, vlasti). Disocijalna ličnost obično ima vrlo visoko mišljenje o sebi. Ona zaslužuje najbolje i ona je iznad ostalih. Oni sebe doživljavaju kao slobodne, oslobođene socijalnih okova i odvratne lažne uglađenosti i prikladnosti.

Psihopatska impulsivnost i potreba za uzbuđenjem

Neka istraživanja pokazuju da su zone korteksa koje su zadužene za empatoju kod osoba sa psihopatijom slabo razvijene ili slabo aktivne. Druga istraživanja pak pokazuju da je njihov nervni sistem jak, odnosno da njihov mozak slabo reaguje na uzbuđenje. Ako je ovo tačno to bi značilo da su psihopate jednostavno u potrazi za uzbuđenjem. Kada pokazuju izrazitu agresiju oni se osećaju živim. S druge strane hladnokrvnost im pomaže kod vršenja krivičnih dela jer im omogućava da se dobro koncentrišu u napetim situacijama. Napete situacije njima štavine odgovaraju jer im pored osećaja uzbuđenja daju i osećaj važnosti i kontrole.

Osobe sa snažnom psihopatskom crtom s druge strane mogu biti veoma impulsivni i njihove akcije mogu biti neobuzdane i nezadržive. Onog trenutka kada nešto požele, moraju to da urade. Potreba za uzbuđenjem, izgleda skopčana je sa sobom sposobnošću za kontrolu impulsa.

Međutim, kada se odluče na akciju pokazuju veliki stepen lukavstva i promućurnosti i nekada mogu biti dobri planeri i dugo se pripremati za napad.

Psihopatski poremećaj ličnosti i lečenje

Ovu vrstu organizacije ličnosti veoma je teško lečiti. Da li je lečenje moguće i da li će dati rezultate zavisi od toga koliko se psihopatija razvila. Rano lečenje u kasnom detinjstvu (11-13 godina) ili u ranoj adolescenciji (13-15) daje najbolje rezultate.

Problem sa lečenjem je što sa razvojem antisocijalne ličnosti brzo ide i maloletnička delinkvencija, što je ulaznica za psihopatski organizovan svet i sredinu (podzemlje, popravni dom, zatvor). Ako je porodica ozbiljno nefunkcionalna ili ako je osoba u njoj izložena torturi, ona će imati potrebu da se afirmiše terorišući druge (društvo). Društvo će uzvratiti udarac osuđivanjem i kažnjavanjem maloletnika i na kraju će biti smeštena u sredinu (ustanovu) koja ima mnoge karakteristike njenog karaktera. Ovo je začarni krug iz koja je veoma teško, ali ne i nemoguće izaći. Kod određenih pojedinaca, čija ličnost nije potpuno uništena, rehabilitacija je moguća.

Ovaj poremećaj ličnosti nekada je nosio naziv psihopatski ili antisocijalni. Zbog naglašeno negativnog prizvuka reči kao što su “psihopatski” ili “antisocijalni”, psihijatrija je promenila naziv u “disocijalni”. Kolokvijalno, međutim, pojmovi “psihopatski”, “psihopatska ličnost”, “psihopata”, “psihopatija” i ređe “antisocijalna ličnost” još uvek su široko u upotrebi. Pojmovi kao što su “psihopatija” i “psihopata” verovatno se nikad neće izgubiti iz upotrebe, kako u laičkim, tako i u stručnim krugovima. Tom prilikom često se zanemaruje ogroman značaj uticaja sredine na razvoj disocijalne ličnosti. Zanemaruje se činjenica da društvo u kome živimo u velikoj meri u sebi nosi osobine psihopatije.

2018-06-04T08:38:28+00:00

About the Author: