pomoć 2014-03-04T15:11:16+00:00
asked 10 years ago

[i]Imam problem.,…Neću dužiti. Imam dete od 2 i po godine, neizmerno je volim i život bi dala za nju! Moj problem je što nekad imam loše misli, kako je povređujem, posle toga nastupa krivica, tuga.,. do takvih situacija dolazi uglanom kada neće da me nešto posluša, ili počne da histeriše.,.pošto sam shvatila da je razmažena.,.. hoće li ovaj problem proći sam od sebe? ili moram da se obratim za stručnu pomoć.,.. s obzirom da mi dete nije baš malo.,. hvala unapred 🙁 [/i]

)

1 Answers
Psihoterapeut Team Staff answered 10 years ago

Poštovana,

Uzrast vašeg deteta je uzrast prvog doživljaja svoje velike moći. Sa dve godine od jednom smo u stanju da istražujemo fizički svet na nove načine. U stanju smo da slobodno trčimo unaokolo, stignemo na nova i nepoznata mesta, uzimao, premeštamo, bacamo predmete, da dotrčimo ili pobegnemo, da se isprljamo u pesku, da se pentramo po nameštaju, da se čvrsto držimo rukama da ne bi pali, da padnemo, da se udarimo i plačemo u maminom naručju.

Kroz sve ovo deca upoznaju fizički svet i njegove granice a učenje se odvija korz korz testiranje granica i svoojih moći. Sve ove aktivnosti deci su potrebne u ogromnim količinama.

Tu obično i nastaje problem. Plašimo se da se ne povrede, da ne padnu, da se ne razbole, da se ne isprljaju. Nemamo vremena za njihovo istraživanje i njihov tempo (jedna šatnja od 50 m može trajati pola sata, toliko je raznih utisaka, zanimljivih predmeta koji se mogu podići sa poda, držati u ruci, strpati u usta ili baciti)…

Potpuno je normalno da prema našem slatkom malom tiraninu ponekad imamo loše misli pa čak i fantazije o kažnjavanju. Jednostno izdržati te prve dve godine, biti nekome na raspolaganju 24 sata nije bilo ni malo lako i naša frustracija se skuplja. Mnogo rodtelja ima negativne misli i u besu požele da se detetu nešto desi da bi se najzad naučilo pameti. Mnogi u besu požete da ga se reše, zasićeni su i vega im je dosta. Vi tu dakle niste nikakv izuzetak, jedino se o tome malo govori jer se rodtelji plaše šta bi drugi pomislili kada bi znali. Roditeljstvo je možda najteži “posao” na svetu i svakao je na razne načine veoma frustrirajuće.

Ovo je takođe vreme u kojem dete počinje da testira svoju moć u odnosu na nas i naše granice. Teško nam je a ga zaustavimo ili da ga lišimo nečega jer će plakati. Tu moramo shvatiti da je plakanje sastvni deo odrastanja i da to obično mnogo više nama smeta nego detetu. Mi imamo pravo da mu oduzmeo ono što moramo a ono ima pravo da se ljuti i da plače. Pokušajte da to jednostvno prihvatite kao takvo. Na nama je da pokušamo da razumemo i zadovoljimo potrebe deteta onoliko koliko je u našeoj moći, a ako ono histriše, to je njegova stvar, nakako mora iskazati zadovoljstvo, pustite je da histeriše i teraje po svom. Neke granice jednostvno moraju postojati bezira na snažno i uporno negodovanje našeg mališana.

Ono što može biti od pomoći je dobra organizacija vremena i monštvo aktivnosti koje se detetu nude (vreme koje mu je posvećeno) s jedne strane i podela dužnosti oko deteta (svima nama potrebno je vreme da se odmorimo, vreme samo za nas).

Imajte u vidu i da dete prolazi korz razne faze koje se relativno brzo smenjuju tako da ne moramo mnogo da strahujemo i da im poklanjamo preteranu pažnju. Jedan spontan pristup koji uključuje i naše emocije (pa i one negativne) sasvim je prirodan.

Moj odgovor je dodta načelan a svako dete je ipak priča za sebe. Ako imate potrebu da se sa nakim konsultujete oko konkretnih stvari, ne vidim zašto to ne bi ste učinili. To može biti dobar sistem podrške. Na tržištu takođe ima mnogo literatuje koja se bavi ovim problemima. Ja preporučujem knjigu Najdžela Lata, [i]Kako deci postviti granice i pri tome sačuvati živce[/i]

S poštovanjem, Nikola

)