Poštovani, prvi put tražim pomoć i savjet, šta li već, na ovaj način. Svjestan da jednim postom, odgovorom, ne mogu niti dobiti odgovor, niti naći rešenje, no ipak sa nadom da ću bar neku smjernicu dobiti kako dalje. A pitanje, zbog čega i zašto Vam se obraćam i jeste i nije lako objasniti. Bez okolišenja, radi se o drastičnom padu samopouzdanja, osjećaju izgubljenosti, velike tuge, i straha, i gotovo opsesivne potrebe za pažnjom.Naime, sve pomenuto se javlja nakon izlaska iz emotivnih veza.Razumijem da je osjećaj tuge, i nedostajanja prema drugoj osobi vjerovatno normalan, ali kod mene se javlja osjećaj straha, nekada toliko jakog da izaziva male napade panike i “gusenja”, straha da se zaspi, bude u zatvorenoj prostoriji…Vjerovatno Vam se ne bih obraćao da se ovakvo nesto ne ponavlja. Naime nakon izlaska iz visegodisnje veze, ovakvo stanje mi je bilo, valjda, prirodno, ali kada se ponovilo nakon izlaska iz veza od svega par mjeseci, sa gotovo istim intezitetom, shvatam da vjerovatno na emocionalnom planu nesto nije u redu. Tu je i konstantna potreba za paznjom, da me neko slusa, tjesi,razumije, cim ostanem bez te i takve paznje, vrati se taj osjećaj izgubljenosti, straha, straha od ne znam cega, nekada manifestovanog u vidu odbijanja da se spava u zamracenoj prostoriji, zatvorenih vrata, straha od sna. Taj strah, kada je poslednji put u pitanju bio izlazak iz veze, prestajao bi kada bi se emotivni partner javio (bilo kojim povodom), a naglo pojacavao kad bi kroz glavu prosla pomisao da nikada vise necemo sjesti, razgovarati, prosetati…tada bi nastupio osjećaj tuge i panike, i sve to ne ni bi bilo cudno da sa tom osobom nisam bio svega 3mjeseca. Oduzih, kao sto rekoh ne ocekujem niti pomoć, niti resenje, niti…jednostavno ne znam sta ocekujem, na neki cudan nacin i samo pisanje ovog posta donosi kratkotrajno olaksanje (potreba za paznjom), tako da na kraju ne znam ni sta bih Vas konkretno pitao, bez da li je ovo normalno?