Supervizija: psihoterapija psihoterapije

Supervizija je proces savetovanja za psihoterapeute, proces u kome jedan psihoterapeut drugom psihoterapeutu donosi svoje dileme, misli i osećanja vezane za svoj rad u ulozi psihoterapeuta, za svoj život kao psihoteraputa. Zvuči jasno i logično kao što jeste. Šta je međutim zaista psihoterapija i samim tim supervizija kao psihoterapija psihoterapije?

Ima li izazovnijeg i složenijeg zanimanja na ovom svetu do zanimanja psihoterapeuta? Zanimanje? To i nije najbolja reč. Osim ako ne znači zanimati se životom i smrću. Jer psihoterapeut je neka vrsta sveštenika današnjice. Jer psihoterapija je zanimanje koje zahvata i na probu stavlja čitavo naše biće. Psihoterapeut je neko ko leči život, neko ko treba da obuhvati drugo ljucko biće, a pri tome je i sam čovek i ništa više. Ili za one koji vole veliku egzistencijalističku filozofiju i književnost da kažem, psihoterapt je neko ko treba da obuhvati čitavu ljucku egzistenciju. Psihoterapija je umetnost kojom jedna ljucka egzistencija obuhvata drugu ljucku egzsitenciju, sa punom svešću da se naša egzistencija ne može obuhvatiti.

Jer u psihoterapiji nastojim pomoći nekome da u životu nađe put uprkos tome što mi se i samom često čini da sam zalutao i da puta nema, da ga sam klešem kroz stene, nekuda visoko ili duboko u uzaludnost bespuća.

Radujem se sa svojim klijentima kada se svetlost smisla počne promaljati iz dubine duša. A opet  svetlost moje duše katkad je skrivena tamnim oblacima bola i straha. Dolaze mi ljudi koji drhte u panici.  Dolazeze po pomoć i lek. Dalaze kod mene koji i sam često drhtim pred neizvesnošću, nerazumljivošću i nedokučivošću života. Drhtim od straha da bi se i moj život za čas mogao survati u mračne ponore koje nesmem ni da slutim.

Dolaze ljudi željni utehe i razumevanja. Poraženi, ucveljeni, poniženi, preplašeni, ranjeni. A šta ja imam da im ponudim? Moje vreme. Moju pažnju i moje prisustvo. A to je tako malo. Moj osećaj da su mi važni. Dobronamernost. Dobrodošlicu. Malo jadne psihoterapisjke tehnike. Može li se zaista od ovih nekoliko kapi spraviti eliksir usceljenja? Može li se od ovih nekoliko ubogih letvi sagraditi slav za spasavanje brodlnika na uszvurkanom moru života? – koliba ili utočište za pokisle i promrzle, gladne i beznadežne?

Ima li izazovnijeg i složenijeg zanimanja na ovom svetu do zanimanja psihoterapeuta?

Ponekad se osećam kao da i sam imam sve simptome svih mojih klijenata. Ponekad mi se čini da se bavim njima da bih pobegao od sebe. Rešavati tuđe probleme umesto svoje! Spasavati druge da se i sam ne bih utopio! – zar ne zvuči privlačno. Nije li uloga terapeuta nešto u šta sam se i sam sakrio, bežeći pred pitanjima koje egzistencija pred mene navaljuje? Beg i beg od bega ima hiljadu lica i hiljadu značenja.

Da li sam dovoljno u kontaktu sa sobom? Da li poznajem tog čoveka koga su nazvali Nikola? Da li ga dovoljno volim? Da li je uopšte moguće dovoljno vometi sebe? Da li mi je dovoljno važan, ili mi je sve drugo važnije? Da li sam se izgubio prentrajući se po vrletnim stazama uspeha? Da li zaista volim druge, ili su mi samo potrebni da ne bih poludeo od samoće? Odakle uopšte dolazimo i ako to da smo se našli na onom svetu, lepom kao najlepši san i strašnom kao najstrašniji bol? Jedmo li mi to zaista kažnjeni, ulovljeni vaznošću za materiju i iluziju, kao što su tvrdili stari filozofi? Kuda idemo? Ima li smisla graditi sebe čitav život da bi to voljeno i celog života vajano delo na kraju postalo prašina zaborava?

Spadam u one psihoterapeute koji slabo priznaju slučajnost. Shodno tome divim se kako mi klijenti, dolazeći na psihoterapiju donose upravo moje vlastite probleme i izazove. Testiraju moje granice upravo tamo gde su najslabije. Gude po mojim živcima upravo tamo gde su najtanji. Navlače me na tanak led. Njihove priče čine da osetim ljutnju i tugu i ljubav i gorčinu i radost i odsustvo svakog osećaja, prazninu i besmisao. Traže da budemo isti i da se oko svega slažemo, a rastu kroz našu različitost. Pružaju mi priliku da se sretnem sa sobom samim. U moju kuću dovode svoje ugojene i brižno negovane demone, pohlepu, zavist, licemraje, malodušnost, gordost, bahatost. Dovode mi iste one demone od kojih sam čitavog života pokušavam da pobegnem. Sujetni su, pohlepni, pakosni, slabi, manipulativni, nepoverljivi, zatvoreni, prazni, laskavi, zavedeni, zavodljivi, ostavljeni, napušteni, usamljeni, gordi, tašti, samouvereni, raspeti između obećavajućih idelizacija o životu i sebi samima i stvarnosti koja osujećuje, krvare na tom raspeću ništa više niti manje nego ja.

Kap po kap nudim im svoju pažnju, prisustvo, svesnost i dobru volju. Verujem da je u njima srž dobronamernosti deteta, verujem da su duboko u sebi još onakvi kavi su bili pre nego što nas je svet unakazio. Nudim im svoju autentičnost, stvarnog sebe. Trudim se da ih ne obanjujem, da ne mitomanišem, da ne pravim od sebe sveca a od njih sledbanike. Delm sa njima svoj bol, ali i želju da još uvek merim zemlju svojim koracima, radost za koju osećma kako polaki lapi iz moje duše, spokoj za koji mi se s godinama sve više čini da me naseljava. Kap po kap spravljam taj eliksir koji je na sve načine nedovoljan. Letvu po letvu kujem sa njima malo sklonište u njihovom životu. Splav u buri. Katkad drhtimo zajedno. Palimo vatru u mraku ne bi li se ogrejali.

Povremeno bura se smiri. Zablista novo svitanje. Kapi eliksira počnu delovati i naše duše se sretnu. Opet drhtimo zajedno, ali sada od ushićenja i prepoznatosti, pripadanja i zajedništva. Okupani suncem tada se radujemo i smejemo, jer život je katkad dragocen, jednostavan i pravi.

Psihoterapija je traganje i lutanje koje nosi sva ona iskušenja i sve one šanse kao i život sam. I nikada se ne bih posvetio ovom pozivu da nije bilo onih koji su sa mnom tragali i lutali, koji su bili spremni da sa mnom drhte, da podnesu moje demone i moje osude, da iskuse koliko je dubok moj bol i koliko je ljuta i otrovna moja gorčina.  Slagao bih kada bih rekao da me psihoterapija nije spasila. Slagao bih i kada bih rekao da mi je psihoterapija bila dovoljna i konačna. Iako nedovoljni ti ljudi su mi značili mnogo više nego što shvatam. To su moji terapeuti-supervizori. To je psihoterapija psihoterapije.

Sada imam svoje učenike i supervizante. Njihovo poverenje i očekivanje stvara u meni smešu uzbuđenja, radosti i strepnje kakvu sam dugo osećao u radu sa svojim klijentima. Iako sam decenijama učio, ne znam da li sada bolje razumem život i egzistenciju nego pre. Ko bi to uopšte izmerio i kako bi to bilo moguće s nečim nemerljivim kao što su život i egzistencija. Oni su tu da drhtimo, plačemo i smejemo se zajedno. Oni su tu da im pružam ono što sam godinama dobijao. Sada tragamo zajedno i naša mala zajednica raste. Pred mojim očima rađaju se novi psihoterapeuti. Majstori svesnosti, pažnje i prisustva koje postaju sve oštrije i oštrije a nikada potpuno dovoljne i konačne.

Ima li izazovnijeg i složenijeg zanimanja na ovom svetu do zanimanja psihoterapeuta? Nemam odgovor na ovo pitanje. Ipak ima jedno zanimanje koje je ako ne složenije i izazovnije a onda barem isto toliko izazovno. Tako potrebno a opet nedovoljno u svojoj lekovitosti. To je zanimanje supervizora. Pa to baš i nije najbolja reč osim ako ne znači zanimati se životom i smrću. Jer psihoterapija je zanimanje koje iscrpljuje i na probu stavlja čitavo naše biće Ili za ona koji vole veliku egzistencijalističku filozofiju i književnost da kažem, čitavu našu egzistenciju.

Piše Nikola Krstić

2019-04-15T10:04:43+00:00

About the Author: