Priče jednog psihoterapeuta

Pastir Vanja i zlatno stado

Pastirica

Nekada davno, na jednoj ogromnoj planini živeo je mali pastir Vanja sa svojom starom majkom. Bili su veoma siromašni i živeli su sami u maloj trošnoj kolibi, visoko u planini i daleko od ljudi. Vanja je dane provodio čuvajući ovce po blistavim pašnjacima, svirajući u malu drvenu frulu, družeći se sa pticama, vevericama i ježevima. Imao je veliko srce i dobru dušu. Svakome je hteo da pomogne. Bio je vesele naravi i voleo je svoju planinu i svoje snežno belo stado. No iznad svega voleo je Vanja svoju majku, smernu i vrednu ženu, čije su spretne ruke pravile sve što im je bilo potrebno za život. Beše to skromna i tiha žena koja je Vanju sama odhranila i podigla.
Jednoga dana Vanjina majka se razboli. I kako nisu pomagale lekovite trave koje su njih dvoje poznavali, odluči Vanja da ode daleko, dalje nego što je ikada  stigao, i da u nepoznatoj i nedirnutoj divljni potraži novi lek. Krenuo je rano izjutra kada se sunce tek pomaljalo. Išao je dalje i dalje, sve dok sunce nije prebacilo na drugu stranu planine i počelo silaziti sa nebeskog trona.
Planina je blistala u cvatu i cvrkutu ptica. Pred Vanjom su se otvarala nova, beskrajna prostranstva visokih livada, prošaranih šumarcima. Očaravajući pogled pružao se svuda unaokolo. Vazduh je pucao od svežine. Počinjalo je prijatno veče. Povetarac se poigravao visokim travkama, noseći u sebi leptire i druge šarene bube, miris majčine dušice i hajdučke trave. Puteva više nije bilo.
– Otišao sam predaleko.
Pomisli Vanja.
– Ne znam da li ću umeti da se vratim. A i majka je sasvim sama. Bolje da krenem natrag pre nego što počne da se spušta noć.
I samo što je tako pomislio, ukaza se pred njim čudan i nepoznat prizor. Na sunčanoj livadi stado ovaca pase. A ovce zlatne! Sijaju se na suncu, ne zna se koja je lepša od koje. U sredini, na kamenu sedi devojčica sa kikicama. Sedi i čuva svoje zlatno stado. A njene oči plave ko nebo. Njene usne crvene kao ruža. Njene ruke bele kao beli letnji oblaci, a kosa crna kao ugalj.
Devojčica mu se osehnu, a u njenom osmehu beše miris pokošenog sena. U Vanjinom srcu nešto puče i on se zaljubi silno i smesta, toliko snažno da zaboravi i da govori i da hoda.
– Ko si ti? Kako si dospeo čak ovamo?
Prenu ga iz sna devojčica.
– Ja sam pastir Vanja i došao sam čak sa druge strane planine. A ko si ti?
– Ja sam Marica. Čuvam svoje stado na ovoj čarobnoj livadi i čekam da neko dođe. Zašto si došao čak ovamo, gde ljudska noga nikad nije kročila?
Zapita devojčica zvonkim glasom koji se Vanji učini u isto vreme tako blizak i tako dalek.
– Živim sa majkom sa druge strane planine. Živeli smo lepo i skromno, visoko na planini, daleko od sela i ljudi, gde je trava za pašu uvek bujna, kakvu ovce najviše vole. Ali majka se sada razbolela i ja brinem. Da bih našao lek, pošao sam daleko od kuće, dalje nego što sam ikada došao i evo me ovde.
Marica je slušala tiho i dugo. Na kraju se osmehnu i radosno reče.
– Ne moraš više da tražiš. Našao si! Vidiš li onog mog velikog zlatnog ovna?
– Vidim.
– Uzmi ove makaze. Idi do njega i iseci malo zlatnog runa sa njegovog vrata. Spakuj runo u svoju torbicu i ponesi ga kući. Stavi ga majci pod jastuk. I do sutra ujutru sigurno će ozdraviti.
– Hvala ti! Nikada ti ovo neću zaborviti!
– Hajde, hajde. I požuri! Treba svakako da stigneš kući pre mraka. I zapamti jedno. Nikome nikada ne smeš reći šta si ovamo video!
– Ne brini, zapamtiću!
Vanjinoj sreći nije bilo kraja. Pronašao je put preko planina i kada su prve zvezde počele blistati na nebu, vratio se svojoj kući i svojoj majci. Postavio joj je zlatno runo ispod jastuka, i zaspao slatko, iscrpljen od dugog puta, velikih uzbuđenja i lepih nada.
Sutra ujutru probudi ga kukurikanje šarenog petla. Vanja se trže u postelji prisetivši se da je svanuo novi dan i zapita se da li je lek stvarno delovao. Skoči na noge lagane, izjuri iz kolibe, kad ima šta i da vidi. Njegova majka, živa i zdrava, pere veš na obližnjem potoku i peva. Peva zanosno i opojno onako kako je pevala kada je bila mlada, a cela planina se povila prema njenoj pesmi, sluša je i divi se. Vanjinoj sreći nije bilo kraja.
Prođe tako nekoliko dana u miru i zdravlju. Sve je opet bilo kao nekad. Vanja bi odlazio u planinu i čuvao ovce, a mama bi ostajala da obavi kućne poslove i skuva neku jednostavnu ali ukusnu večeru.
Kako su, međutim, bili veoma siromašni, jedne večeri pokaza Vanja svojoj majci zlatno runo koje ju je izlečilo i ne mogavši izdržati ćutanje, ispriča joj kako je do njega došao.
Majka ga je slušala s nevericom i rado bi pomislila kako je sve izmislio, jer je Vanja i ranije znao da se iz planine, posle dugih sati provedenih u samoći, vrati sa neverovatnim pričama koje je smišljao kako bi sebi prekratio vreme. Ali zlatno runo beše tu, pred njom!
– Sve što je zlatno mora da je i vredno.
Reče majka na kraju zamišljeno.
– Sutra ujutru siđi do sela, a onda idi dalje sve dok ne stigneš do varoši. Otiđi kod bogatog kovača i prodaj mu ovo. Tako ćemo doći do malo para i kupićemo sve što nam treba za zimu.
– Ali majko ovo runo je čarobno! Od njega si ozdravila! Zar nije bolje da ga sačuvamo za sebe?
– Sići ćeš sutra u varoš i učinićeš kako sam ti rekla.
– Hoću majko.
Vanja je kao i uvek poslušao svoju majku. Sišao je u selo, pa u varoš i odneo zlatno runo debelom, ružnom i bogatom kovaču. Kovač se čudio nesvakidašnjem prizoru. Gledao je čas u Vanju, čas u runo. Slušao je priču po kojoj ga je Vanja slučajno našao sa druge strane planine, toliko daleko da više tamo ne bi znao ni da ode. Ali o pastirici Marici i njenom zlatnom stadu nije saznao ni reč.
Kovača je runo očaralo, pa je Vanja za njega dobio toliko bakrenih novčića, da je to za njega bilo pravo bogatstvo. Konačno je mogao da kupi puno sveća i soli i radostan što njegova kaša više nikad neće biti bljutava i što više nikad neće večerati u mraku, krenuo je put planine.
Došavši kući umoran, gladan i žedan, jer planina beše visoka i nije bilo lako na nju se popeti kada se sa nje siđe, nađe majku bolesnu kako ponovo slaba leži u postelji.
Uzalud se dečak kajao što je prodao pramen zlatnog runa. Uzalud je majci kuvao čajeve od najlepšeg planinskog bilja. Majka je jednako bila bolesna i sve slabija iz dana u dan. Nemavši kud, zaputi se Vanja ponovo na drugu stranu planine da traži pastiricu Maricu i njeno zlatno stado.
Lutao je dugo i mučno. Pentrao se po visokim stenama i osmatrao. Spuštao bi se u senovite dolove pored brzih planinskih reka. I malo po malo, kada je sunce već počelo da se spušta prema postelji a zvezde da se javljaju visoko na nebu, nađe Vanja onu istu livadu. A na livadi, u cveću, među pčelama i leptirima, okupana večernjim suncem, sedi na kamenu Marica i čuva svoje zlatno stado.
Vanji bi lakše oko srca. Tiho joj priđe. Toplo je pozdravio, pa joj ispriča sve po redu kako je bilo, prećutavši samo to da je majci otkrio tajnu.
A pastirica Marica imala je dobro srce i veliku dušu pa mu poverova svaku reč. Saslušala je pažljivo dečakovu priču. Osmehnula mu se. I pruživši mu makaze rekla da sve uradi isto kao i prvi put i da će sve biti dobro.
Vanja je isekao novi komad zlatnog runa sa najvećeg ovna koji kao i prvi put beše potpuno miran. Ponovo ga donese kući i stavi majci pod jastuk. I kako beše umoran, slatko zaspi u dobroj nadi. Sutradan ga ponovo probudi majčina pesma, isprepletana sa mirisom svežeg hleba koji se pekao na ognjištu.Vanjinoj sreći nije bilo kraja.
Dani su ponovo prolazili u radosti i veselju. Ali jednoga dana Vanja ne mogaše izdržati, pa ponovo ispriča majci o svom dalekom putu, o pastirici Marici, o čarobnom, zlatnom stadu i zlatnom runu što ga je ponovo doneo.
Majka mu ponovo nije poverovala, ali se, kako bejahu veoma siromašni obradovala novom parčetu zlatnoga runa, pa mu ponovo naloži da siđe sa planine u varoš, potraži bogatog kovača i proda mu zlatno runo, a zatim kupi sve što potrebuju.
Sa zebnjom u srcu Vanja ponovo posluša majku. Kovač je bio začuđen što mu dečak po drugi put donosi ovu retku dragocenost. Ponovo beše očaran. Otkupi runo. Bogato nagradi dečaka, ali u potaji naredi svom slugi, nekom ubogom i rđavom čoveku, da prati dečaka, i da se ne vraća dok ne otkrije tajnu zlatnog stada.
Vrativši se kući Vanja pronađe majku bolesnu, kako ponovo leži u vatri. Ponovo se gorko pokaja što ju je poslušao i nemajući kud, ranom zorom, ponovo se otisnu u nepoznate daljine na drugu stranu planine, da traži svoju pastiricu, njenu pomoć i njenu utehu.
Posle dugog i teškog lutanja, pronađe Vanja i treći put istu onu livadu i na njoj stajaše Marica sa svojim zlatnim stadom. Suznih očiju, ponovo joj ispriča svoju tužnu priču. Marica ga je slušala dugo i tiho. Zatim ga pogleda krupnim plavim očima, osmehnu se, pruži mu makaze i ponovo ga posla da sa velikog ovna iseče mali komad čudesnog runa od kojeg će njegova majka ponovo ozdraviti.
Tako i bi. Mali pastir ponovo je stavio zlatno runo ispod majčinog jastuka i već sutra je nađe gde pevajući bere divlje kruške sa starog drveta koje je raslo pored njihove kolibe, visoko na planini, na ivici šume.
Vanja je ovoga puta sakrio zlatno runo i ostao tvrd na majčina ubeđivanja da ga ponovo proda. Ali zima beše teška i duga a njihovo siromaštvo veliko, pa kada je proleće počelo da topi sneg i led sa strmih planina i kada se voda počela u bujicama slivati naniže, on pupusti majci i pođe za varoš da proda runo i kupi svega u čemu oskudevaše.
I kada se vratio kući, nađe ponovo majku gde leži bolesna u postelji. I kako je majci svakoga dana bivalo sve teže, Vanja nemaše kud, i ponovo pođe u daljine, čak na drugu stranu planine da traži svoga druga i spasioca.
Lutao je Vanja zlatnim planinskim prostranstvima dugo i uporno. Ali koliko god da je tražio, peo se na visoke stene i osmatrao, silazio i proveravao, ne mogaše da pronađe svoju pastiricu a zlatno stado beše kao u zemlju propalo.

Vanja nije znao da ga je prošli put onaj ubogi čovek pratio. Nije znao ni to da je, jedva uspevši da ga sledi, ugledao zlatno stado pastirice Marice, baš u času kada su se rastajali. Nije znao ni to da su kovač i njegov sluga, već sutra pokušali da ukradu zlatno stado, da je nešto puklo, i da se čarolija razbila i da je pastirica Marica sa svojim zlatnim stadom nestala bez traga.
Danima je Vanja tražio svoju drugaricu. Dozivao je. Osmatrao. Ponovo je dozivao. Treći dan, tužan i potišten, odluči da se vrati svojoj kući, gde je u postelji ležala njegova bolesna majka, kojoj više nije mogao da pomogne.
Nemajući kud, spakuje mali pastir ono malo stvari što je imao. Uze parče hleba i komad sira, oprosti se sa svojom majkom i krene u svet, da po dalekim i stranim zemljama traži svoju nestalu pastiricu i njeno zlatno stado.

Vila

I tako je mali pastir Vanja po prvi put u životu napustio svoju zlatnu planinu i pošao u daleki svet o kome je slušao samo u pričama. A oko srca mu beše hladno, zbog brige o majci i zbog straha da nikada više neće videti svoju zlatnu pastiricu.

Ne znajući kuda ide, ali znajući šta traži, bio je siguran samo u jedno. Da nikada neće odustati i da mora pronaći svoju ljubav i ponovo spasiti svoju majku. Ta misao, grejala je njegovo dobro srce i njegovu veliku, još uvek dečiju dušu.

Lutao je tri dana i tri noći bez prestanka i na kraju stigao u ogromnu, duboku šumu. Šuma beše toliko stara da su pojedini hrastovi bili toliko široki, da ih ni petorica ljudi ne bi mogli obuhvatiti.

U sredini šume beše proplanak a na proplanku malo jezero. Pala je noć i na površinu jezera izroniše zvezde. Vanja se zagleda u čudesan odraz zvezda na jezeru pa mu se u svojim treptajima učiniše žive i kao oči koje ga gledaju. Tada ga savlada bol i strepnja i kako više ne mogaše izdržati, ispriča jezeru i zvezdama svoju tužnu priču. I dok je pričao svoju priču njegove suze padahu na površinu jezera i praviše jedva primetne talasiće, na kojima su se zvezde ljuljuškale, kao da ga slušaju i kao da upijaju svaku reč. Ali koliko god je osluškivao i nadao se da će se neko čudo ponovo desiti, sve ostade nemo i bez ikakvog odgovora.

Umoran od puta, uplakan i usamljen, dečak na kraju zaspa tako tvrdo kako se spava samo na začaranim mestima. I kako mu san pade na oči, iz jezera izroni vila u dugoj beloj haljini, svetla kao dan i lepa kao san. Uze ga u svoje krilo, poljubi i reče mu kako on ima dobro srce i veliku dušu i kako joj treba njegova pomoć.

– Na kraju ove šume, sama, živi starica. Toliko je stara i bolesna da ne može sama da dolazi na jezero po vodu, i zato je stalno žedna. Pođi do starice i sledećih sedam dana, sedam puta joj donesi vode sa jezera da pije. A kada sedmi dan prođe, imaćeš šta i da vidiš.

Vanja požele da objasni vili kako bi joj vrlo rado pomogao ali kako mora dalje, u svet, kako bi našao svoju pastiricu, njeno zlatno stado i lek za svoju bolesnu mjaku. Ali pre nego što stiže da prozbori, san se razbi i on se probudi. Videvši da je zora već počela da sviće, da je trava već rosna, da se nebo rumeni na istoku, i kako nemaše kud, odluči da ostane, potraži staricu i učini tačno onako kako mu je vila kazivala.

Na ivici šume zaista živjaše starica. Beše toliko stara da se jedva vukla po kući. Kako je imao dobro srce i veliku dušu Vanja se sažali i poče joj u kući pomagati i donositi vodu sa jezera, svaki dan, baš kako mu je vila u snu zatražila. I sedmoga dana, donoseći vodu sa jezera po sedmi put, spazi na mestu na kome je bila staričina koliba, divne zlatne dvore u sjaju tako jakom da ga zablesnu, pa mu vedro ispade iz ruku i proli se po žednoj zemlji.

A u dvoru sedi ista ona vila iz njegovog sna, vedra kao letnji dan, u dugoj raskošnoj haljini, kakve su se u to vreme nosile samo na dvorovima za vreme balova.

– Uđi. Ne boj se. Ja sam ona starica kojoj si pomagao. Zli me je čarobnjak začarao i bilo je potrebno da neko sedam dana, sedam puta donosi vodu sa onog šumskog jezera pa da se razbiju čini. Ti si me oslobodio. Sada sam ponovo vila. Nikada ti to neću zaboraviti.

Reče vila zvonkim i veselim glasom koji je Vanji u isto vreme zvučao i tako blizak i tako dalek.

Kada je došao sebi od čuda, dečak joj ispriča svoju priču, sve po redu i kako je bilo. I o bolesnoj majci, i o zlatnoj pastirici, i o strašnom kovaču. Vila je pažljivo slušala priču i na kraju reče.

– Ti imaš veliko srce i dobru dušu. Pomoći ću ti koliko god mogu. Evo. Evo ti ova frula. Čarobna je i kada god zapadneš u nevolju, uhvati trenutak u kome si sasvim sam. Tada zasviraj u frulu i ja ću doći da ti pomognem. Ali dobro zapamti. Moraš biti sasvim sam. Ako te bilo ko vidi, neće biti čarolije već obične svirke. Ti imaš veliko srce i dobru dušu. Ali zapamti i ovo što ću ti reći. Kloni se zlata. Ništa nije opasnije za dušu od zlata.

Kralj

Vanjinoj sreći nije bilo kraja. Sada je ponovo mogao da krene na put i da uz pomoć vile i čarobne frule pronađe svoju Maricu i njeno zlatno stado. Putovao je. Svirao u svoju čarobnu frulu. Ponovo putovao. I tako na kraju stigne u veliki, nepoznat grad.

Divio se Vanja velikim građevinama od beloga kamena. Šetao ulicama i razgledao ljude. I kada padne noć  i kada je bio siguran da je sasvim sam, zasvira u svoju frulicu, i ispred njega stvori se njegova vila, nestvarne lepote, u divnim dugim haljinama, sva u sjaju.

Vanja joj reče da je gladan i da nema ni novca ni konačišta.

– Ne brini.

Odgovori mu vila blago se osmehujući, a u njenom zvonkom glasu beše nečeg tako dragog, tako bliskog i u isto vreme, tako dalekog i čudnog.

– Sutra ujutru izađi na gradski trg i zasviraj. Ljudi će biti opčinjeni tvojom svirkom, prilaziće ti i slušaće te. Oni bogatiji, darivaće te sa bakarnim novčićima, ali ti ne prestaj da sviraš. Narod će se sve više okupljati. Tada će doći oni još bogatiji. Tvoja će ih svirka očarati pa će te početi darivati srebrnim novčićima. Ti tada stani sa svirkom i uzmi novčiće. Kupi sebi hrane, odeće i konaka. Ali nemoj se zadržavati u gradu. Kada se odmoriš i okrepiš, kupi jednog dobrog konja i kreni dalje svojim putem. Ali pazi dobro. Čuvaj se zlata.

I sutradan bi onako kako mu je vila ispričala. Sa prvim zracima sunca, na velikom popločanom trgu, sedeći ispod česme, zasvira Vanja jednu od svojih pastirskih melodija. Ali pesma frule ovaj put beše drugačija. Zvuci behu puni, glatki i lepši. Prosuše se gradom i razmileše po ulicama, prodrše kroz prozore i dopreše do ljudi. Očarani ovom nestvarno lepom muzikom, ljudi pohrliše na trg i počeše nagrađivati mladića bakrenim novčićima. On nastavi da svira i konačno dođoše oni bogatiji i počeše ga darivati srebrnjacima.

Mladić nikada nije video ovoliko bogatstvo i sjaj novca ga opčini, pa ne htede prestati. Najzad se na trgu pojaviše i najbogatiji ljudi počeše ga darivati zlatnim novčićima, te je do mraka Vanja imao toliko novca, da ga nije znao prebrojati.

Ovo se mladiću veoma dopade, te on odluči da ne žuri iz grada, već tu kupi lepu i veliku kuću sa dvorištem, srebrnim posuđem, poslugom i svakojakim đakonijama. Uživajući u blagu i ljubavi koju su mu ukazivali meštani, mladić nije ni primetio da su godine prolazile. Na kraju mu postade dosadno i oseti se praznim.

I baš u taj čas, stiže do njegove kuće kraljev izaslanik. Predstavi mu se strogo i svečano, i obavesti ga da je do kralja stiglao glas o čudesnom sviraču i njegovoj fruli kojoj niko ne može odoleti. Saznade da kralj traži da Vanja dođe na dvor, te da će ga, dopadne li mu se svirka, nagraditi blagom kakvo ne može ni da sanja da postoji.

Vanja se zahvali na časti i pristade, te uđe u zlatne carske kočije, koje ga odvedoše do dalekog grada koji beše toliko veliki da Vanja nije mogao da poveruje svojim očima. I kako su se približavali zamku, grad postajaše sve lepši i belji, tako da Vanja nije mogao da se nadivi i načudi tome šta je ljudska ruka izgradila. U zamak se ulazilo kroz ogromna teška vrata na velikom belom zidu koji je okruživao kraljev dvor i koji je bio toliko visok da ga niko nikad nije uspeo preskočiti. Dvor beše veliki i raskošan. Optočen suvim zlatom i ukrašen dragim kamenjem. Na kraju dugačke dvorane, na velikom prestolu, sedeo je kralj, stari čovek nemirnog duha i oštrog pogleda.

Došavši pred velikog kralja, uplašen i zbunjen, kleknu Vanja na desno koleno i zasvira na svojoj maloj fruli, isprva tiho, pa sve jače i jače. Mili i čudesni zvuci zaplesaše dvoranom te ona sinu još sjajnije i čudesnije.

Vanja beše opčinjen kraljem i njegovim beskrajnim bogatstvom. Ali kralju se muzika toliko dopade, da naredi da sviraču uzmu frulu kako bi je čuvali pod stražom, sa ostalim blagom. Naredi i da svirača zatvore u najvišu kulu sa pticama, kako nikada ne bi mogao da pobegne i kako bi svaku noć zabavljao kralja, svirajući mu na ovoj čarobnoj fruli.

Kada ovo ču Vanja preblede. Odvedoše ga u visoku kulu odakle je svaki beg bio nemoguć, i on shvati da je dopao ropstva.

Kula beše toliko visoka da je silaženje sa nje trajalo dobar deo dana. Zatim bi Vanja svirao neko vreme pred kraljem, a zatim mu je trebao dobar deo noći da se vrati na kulu, dugim strmim stepenicama koje su vodile do njenog vrha.

Godine su prolazile sporo. Vanja nije oskudevao ni u odelima ni u hrani ni u piću. Ipak beše nesrećan i duboko usamljen. Danju je drugovao sa pticama i oblacima. Uveče bi svirao pred kraljem. A noću bi drugovao sa mesecom i sa zvezdama.

I tako jedne noći, opseti se Vanja svoje stare, zaboravljene majke. Opseti se planine u kojoj je proveo detinjstvo. Opseti se zlatne pastirice u koju se beše zaljubio. Opseti se vile koja mu je podarila čarobnu frulu, koja ga je izbavila od siromaštva, a zatim odvela u najcrnje ropstvo. Opseti se opomene da se čuva zlata i bi svestan da je pogrešio.

Tako opijen sećanjima i gorkim kajanjem, utone Vanja u dubok san, onako kako se spava samo na začaranim mestima. I u slobodi sna pojavi se pred njim ponovo vila, vedra kao letnji dan, sva u sjaju, u dugoj haljini, sveža i mlada kao cvet. Vanja pade na kolena pred nju i poče roniti suze, koje bejahu tako gorke i tako duboke da se vila na njena ne mogaše ne sažaliti.

– Došla sam da ti pomognem.

Reče konačno čarobnim, zvonkim glasom koji mu beše u isto vreme tako blizak i tako dalek.

– Pomoći ću ti da se oslobodiš. Ali zapamti. Vreme ti ističe. Posle ovoga ja ću moći da ti pomognem još samo jedanput. Ako budeš pametan, to će te odvesti tvom cilju. A ako ponovo pogrešiš, više me nikada nećeš videti. Sutra posle večere, kad dođe tvoje vreme, ti sviraj. Ali seti se ovog sna. I svoje boli. I svoje želje za slobodom. Seti se svoje planine i svoje majke i pastirice i njenog zlatnog stada. Seti se svoga detinjstva i života koji si voleo. I videćeš šta će se desiti.

Vanja htede da zapita vilu šta će se desiti, ali se san na jednom razbi, i on se probudi.

I sutradan uveče Vanja učini kako ga je vila poučila. I ne bude mu teško da se priseti najveće radosti i najvećeg bola koji tako dugo razdiraše njegovu dušu. I poče svirati toliko tužno, da su se suze slivale s njegovog okamenjenog lica. Malo pomalo, zaplakaše najpre dvorske dame, pa njihovi muževi, pa savetnici i vojnici. I zaplaka na kraju sam kralj. I tako plakahu dugo, toliko dugo da su sami na sebe zaboravili. Zaboraviše i na sebe i na reku što je proticala tik uz dvorac. Zaboraviše i na vreme i tako sve dok nisu zaspali tvrdim i blaženim snom.

I čim san ovlada kristalnom dvoranom, i čim prvi zvuci frule odjeknuše u tišini, pojavi se sva u belom, sjajnija od sunca, dobra vila, vedra kao dan i nasmejana.

– U ovom zamku ima sedam podruma i svaki od tih sedam podruma ima sedam soba i u poslednjoj od tih sedam soba leži sedam škrinja i u poslednjoj od tih škrinja leži sedam zlatnih ključeva, a poslednji od tih ključeva je čaroban. Njime ćeš otključati  jedina vrata što vode u zamak i iz zamka i pobeći ćeš odavde! Ali pazi! Ključ ne smeš zadržati kod sebe nikako!

Kako odjeknuše te reči, tako nestade i vile i svetla i dana koji je sa njom u dvoranu došao. Vanja prestade svirati, zadenu frulu za pojas pa brže bolje potrča do sedmog podruma, do sedme sobe, do sedme škrinje, do sedmog, zlatnog ključa, otključa njime velika teška vrata kraljevog zamka i nađe se na slobodi!

Njegovoj sreći nije bilo kraja. Ali kako je u rukama još uvek držao ključ, Vanja ga požele za sebe, pa se seti šta mu je vila rekla, te se najednom okrete, zaključa zamak kako za njime ne bi krenula potera, i da se u beg koliko su ga noge nosile.

Beše toliko uplašen da je bežao danima i noćima bez prestanka, i na kraju pobeže toliko daleko, da se našao na samom kraju sveta. Videvši da je došao na kraj sveta, baci ključ i siguran da ga kralj više ne može naći jer je zarobljen u vlastitom dvorcu, odluči da se vrati majci i svojoj planini, svom detinjstvu i svojim korenima, svemu onome o čemu je tako dugo maštao i što ga je tako dugo činilo živim čak i u dugim tužnim noćima u mraku ropstva.

Povratak

I tako posle godina lutanja po svetu, vrati se Vanja, sada već mladić, svojoj staroj i bolesnoj majci, koja ga je verno sve te godine čekala na njihovoj planini te joj srećan što je zatiče živu sve po redu ispripoveda. I o vili sa jezera i o fruli začaranoj i o dvorcu ukletome i o ključu, i o kralju zatočenom.

Majka ga je slušala dugo i tiho, a zatim mu oda najveću od svih tajni, onu zbog koje ga je čekala. Tako Vanja doznade kako je ona nekada davno i sama služila kralja i kako nije imala poroda, sve dok je jedne noći sam kralj ne obali u jasle. Ona zatrudne i plašeći se šta će joj kralj reći ako se sazna da je zatrudnela, pobeže bez traga. Bežala je dugo i na kraju kada se uverila da je niko ne traži, napravila je sebi kolibu visoko na planini i daleko od ljudskog poganog jezika i zla pogleda.

Tako Vanja saznade da je kraljev sin i da tamo u zamku drži zatočenog, ni manje ni više do svoga oca.

Izgovorivši poslednje reči majka izdahnu, i Vanja se ponovo nađe na svetu sasvim sam a bol cepaše njegovo srce. Priseti se kako je tri puta prodao zlatno runo. I kako je svirao sve više i više kada su ga ljudi darivali zlatom. I kako je dopao ropstva. I kako je zaključao oca. I kako je bacio ključ na kraj sveta da ga niko nikada ne nađe. I kako je zaboravio na malu pastiricu u koju je bio zaljubljen kada je pre mnogo godina krenuo da je traži. I seti se Vanja ponovo svoga detinjstva i svoje planine i raja na zemlji što ga je tada imao, te ponovo zasvira u frulu da prizove svoju vilu spasiteljku.

– Želim još samo jedno. Da nađem pastiricu sa zlatnim stadom. Molim te pomozi mi, samo još ovaj put.

I vila se sažali na njega jer imaše dobro srce i veliku dušu i objasni mu kako prvo mora da oslobodi svoga oca i kako će mu se onda sve samo od sebe kazati.

Vanja se još jednom dade na veliki i opasan put, jer nije šala stići na kraj sveta. Uzjaha dobru kobilu, ali je na putu izgubi. Ponese sa sobom zlatnike, ali mu ih na putu ukradoše. Ponese dobro odelo, ali se ono na putu podera. Te tako go i bos stiže jedne noći na kraj sveta. Pred njim stajaše beskrajni crni ponor, pa se poče u njega spuštati. Spuštao se dugo, beskrajno, i na kraju siđe u potpuni mrak u kome ama baš ništa nije mogao razaznati.

Ovoga puta beše mu jasno da spasa nema, da je otišao predaleko i da se iz ovog večnog mraka nikada neće vratiti. Sedeo je dugo. Možda satima. Možda danima. Možda godinama. Ni sam nije znao jer nije bilo ni Sunca ni zvezda ni potoka ni ptica, niti bilo čega po čemu bi znao da život negde idalje teče.

I sedeo je tako dugo i tako tiho da na kraju potonu u dobok san, onako kako se spava samo na začaranim mestima. I usni lik svoje stare majke, a ovaj se pretvori u lik  male pastirice, a ovaj u lik vile, koja prinese svoje nežne usne njegovom uvetu, i šapnu mu da ga još uvek čeka i da ga nije zaboravila.

Prenuvši se iz sna Vanja oseti da u rukama ponovo drži veliki zlatni ključ od očeva zamka i ovoga puta bi siguran da će ga dobro upotrebiti.

Uz sto muka uspentra se ponovo na svet. Uz sto muka pronađe put do očevog zamka. Otključa ga i nađe oca gde je ostario i propao. I bi mu žao.

Tako Vanja ispripoveda starome kralju i svome ocu dugu tužnu priču o svome lutanju i poveri mu se. Pošto ga je dugo i tiho slušao, otac ga zagrli i stade moliti za oproštaj. Vanja dade ocu dugo čekani oproštaj te otac umre u miru, i Vanja ponovo ostade sasvim sam.

Tugovao je čitave zime, utrnuo sa prirodom u snežnu belinu, a s prolećem i prvim zracima sunca probudi se u njemu život i znajući da je sada potpuno slobodan, pođe da konačno nađe svoju pastiricu, uzme je za ruku i vrati se u raj detinjstva.

Zemlja detinjstva

Lutao je Vanja dugo po planinama i pašnjacima širom sveta, sretao je mnoge pastirice, ali da pronađe Maricu nije mu polazilo za rukom. Lutajući tako godinama, nađe se jednoga vedrog dana ponovo na svojoj planini u istoj kolibi u kojoj je proveo detinjstvo, te na istim onim pašnjacima na kojima je odrastao. I gle čuda. Na livadi beše mlada i lepa pastirica i Vanja se, opijen sećanjima, u nju zaljubi silno.

Potok je žuborio začaran cvrkutom ptica, uz tihi poj vetra na kome su se njihale rascvetale trave. I odjednom desi se čudo, što se eto do danas priča i prepričava. Pastirica se pretvori u Maricu i njeno stado beše zlatno. Vanjinoj sreći nije bilo kraja.

Mnogo zlatnih godina proveli su Vanja i Marica i dobili mnogo zlatne dece.

Još dugo su napasali svoja zlatna stada na zlatnim pašnjacima svoje planine, znajući da je život sam ono najveće blago.

Piše: Nikola Krstić

Akademija Geštalt Psihoterapije

Kontaktirajte nas…

2023-01-20T12:26:33+00:00

About the Author: